Print Friendly and PDF

 

Kolumna "Druga strana medalje"
Treća stranica kolumne sa starijim prilozima
autor: Talidari

Ova kolumna pruža pogled iz druge perspektive na događanja u zemlji i šire od onog na koji smo navikli. Ono što je čini drukčijom od drugih traženje je pozitivnog u negativnom kao i pohvaljivanje umjesto uobičajenog kritiziranja, u želji da to postane trend.


Za one koji se bave kritiziranjem, kažemo da su kritičari. A kako zovemo one koji se bave pohvaljivanjem? Koliko znam, nemamo riječ za takve. Kako nema riječi za takvu funkciju u društvu, ja sam skovala jednu za sebe - ja sam, eto, pohvaličar. Ili, bolje rečeno, pohvaličarka, jer je tema ove kolumne pohvaljivanje tamo gdje drugi kritiziraju. Možda neće svaki prilog kolumne biti direktno pohvaljujući, neki će otkrivati pozitivno u naočigled negativnom, što je isto pohvalno.

Kad slušamo i čitamo priloge iz raznih medija, diže nam se kosa na glavi od svih tih silnih zločinačkih djela, zloupotrebe vlasti političara i gospodarstvenika, organiziranog kriminala, pa normalno da prosječnom čovjeku ne preostaje drugo nego da se žali i kritizira. No, normalno ne znači i ispravno.
 

Kamo se god okrenemo, svi samo kritiziraju jedni druge i žale se. I što sad? Možemo kritizirati i kukati koliko nam je volja, protestirati, štrajkati i ubiti se od muke, ali to neće ništa promijeniti. Kad jedne maknemo, doći će drugi isti takvi. Jer nije problem u pojedincima, već u društvu. Istina, društvo čine pojedinci, ali jedno je odraz drugoga. Ako su pojedinci ovakvi ili onakvi, to je samo zato što su proizvod društva i vremena u kojem žive.

Stoga, ova kolumna ima za cilj potaknuti zainteresirane na drugi način gledanja na svijet oko sebe, način koji dopušta pogled iz više kuteva i time omogućava pronalazak rješenja, umjesto usredotočivanja na problem. Ova je kolumna fokusirana na rješenje a ne na problem, na pohvaljivanje radije nego na kritiziranje.

I tako dalje

  srpanj, 2014.
Prije pet godina smo suprug i ja s još par ljudi osnovali udrugu "Životna škola" koja je bila zamišljena kao udruga roditelja školske djece kao podrška za odgoj i obrazovanje koje nije pokriveno formalnim obrazovanjem, no kako smo uvidjeli da su naši korisnici ne samo roditelji nego i svi drugi, prilagodili smo se tome i prenamijenili svoj sadržaj.

Cilj nam je udružiti sve ljude koji su željni usavršiti se u cilju ostvarenja blagostanja, a kao model za usavršavanje ponudili smo kultiviranje vrlina i oslobađanje od mana - nešto što smo ustanovili da nedostaje u formalnom i neformalnom obrazovanju.

Iako smo sve ove godine dobivali fenomenalnu moralnu podršku, nebrojeno poruka i poziva ljudi koji su nam zahvaljivali za to što postojimo i za to što pružamo, nedostajala nam je financijska podrška koja je potrebna za održavanje udruge. Mnogi nisu svjesni koliko novaca iziskuje kreiranje kvalitetnog sadržaja, održavanje portala i udruge pa nisu ni osjećali potrebu da nam financijski pomognu, bilo članarinom ili donacijom. Unatoč našim redovitim pozivima za učlanjenjem i sponzorstvom, nismo uspjeli pridobiti dovoljno financijskih sredstava za rad udruge pa smo veliku večinu troškova namirivali suprug i ja, uz to što smo se maksimalno angažirali i vremenski. Ja radim puno radno vrijeme za udrugu već 5 godina i to bez ikakve naknade, a usto još i pokrivam skoro sve troškove udruge.

Nakon pet godina takvog poslovanja odlučila sam da to više ne može tako pa sam 25.05.2014. objavila da zatvaramo udrugu za javnost, tj. da će sadržaji biti mogući samo članovima ako se ne udruži dovoljno ljudi koji bi financirali rad udruge. Kako ni to nije pomoglo da se učlani dovoljno ljudi koji bi htjeli svima omogućiti besplatan sadržaj Životne škole, morali smo uvesti plačanje korištenja našeg sadržaja u obliku e-learning programa i e-tečaja. Krenuli smo s najmanjom mogućom cijenom upisnine kako bi to moglo biti dostupno svima željnim ulaganja u svoje obrazovanje i usavršavanje. A kako bi to bilo dostupno svima čak i besplatno, uvela sam naš program u jedan mrežni marketing sistem putem kojeg svi mogu koristiti naš kompletan program besplatno ako ga preporuče drugim ljudima. I ne samo to, svi koji to učine, time će imati priliku odlično zarađivati, toliko da za par godina mogu već u mirovinu (bez obzira na dob)

Dakle, restruktuiranjem modela rada udruge doveli smo udrugu na viši nivo u kojem omogućujemo svim svojim korisnicima ne samo da besplatno dobivaju korisne sadržaje ako nas drugima preporučuju nego da i pošteno zarade, što je u ova krizna vremena svima potrebno.

Iskoristite to! Prijavite se u našu marketinšku grupu i svojim angažmanom omogućite bolju budućnost sebi, svojoj obitelji, kao i svima koji preko vas saznaju za naš program.

Ne propustite ovu priliku da zarađujete preko interneta preporučivanjem Životne škole:
Saznajte više » ili se odmah besplatno prijavite »

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 

 

In memoriam Madiba

Teme: hrabrost, poštovanje, praštanje, miroljubivost
 
prosinac, 2013.

U vrijeme kad se opraštamo od jednog od najpoštovanijih ljudi na svijetu, prisjećamo se baštine koju nam je ostavio. Nelson Mandela poznat je svijetu pod tim imenom, no u njegovoj zemlji svi su ga zvali Madiba (obiteljsko ime njegovog Xhosa klana) ili Tata. Baš kao i kod nas Tata kod njih znači tata - njegovi ga zemljaci smatraju ocem svoje nacije.

Neću sada pisati o njemu ono što svi pišu, jer to ste već sve čuli ili pročitali. Ja bih vas željela podsjetiti, u spomen na ovog divnog čovjeka, na ono po čemu je stvarno postao poznat u cijelom svijetu, kao i na činjenicu da svatko od nas može, slijedeći njegov vrli primjer, ostvariti svoje ciljeve i pridonijeti svijetu kao što je to on učinio.

Kad gledamo komemoraciju i slušamo vijesti koje govore o tome što je sve Mandela učinio za svijet, prilika je da se zapitamo hoće li i za nama takva zvona zvoniti kad svatko od nas umre? Kad odemo s ovog svijeta, hoće li i za nama ljudi cijelog svijeta žaliti i slaviti naša djela? Svatko je od nas stvoren i došao je na ovaj svijet da bi ispunio svoju određenu misiju, uz ljubav i ostale vrline. Ničija misija nije bolja od drugih. Svi mi imamo istu vrijednost, samo što mnogi od nas ne ostvaruju ono za što su rođeni pa zato i ne pridonose svijetu toliko koliko bi mogli. Mandela nam je dokazao moć jednog čovjeka, moć svakoga od nas, moć naših vrlina.

Iako je Mandela poštovan i slavljen zbog svog doprinosa u ukidanju aparthejda u Južnoafričkoj Republici i ujedinjenju rasno i plemenski podijeljenih Južnoafrikanaca, uvođenju jednakosti i demokracije, omogućavanju slobode potlačenim crncima i zbog dobivanja Nobelove nagrade za mir 1993. godine, u srži svega toga stoji nešto drugo. Nelson Mandela nije sve to ostvario zahvaljujući znanju i vezama koje je imao, nego isključivo svojim vrlinama. Vrline su ono što ga je uzdiglo među zvijezde, i ono što svakog od nas može uzdići u iste visine.

Najveća je Mandelina baština dokaz da vrlinama možemo postići čuda. Slavimo ga jer je dokazao da hrabrošću, poštivanjem neprijatelja/protivnika, praštanjem, pravednošću i miroljubivošću postižemo puno više nego agresijom, pukim protestiranjem i drugim aktivnostima potaknutim manama kao što su mržnja, kritiziranje, osuđivanje itd. Mnogi ljudi marginaliziraju ovaj njegov doprinos zbog naglašavanja njegovog doprinosa u ukidanju aparthejda. To što su se na njegovoj komemoraciji prvi put rukovali Obama i Castro (američki i kubanski predsjednik) nije zbog toga što je Mandela ukinuo aparthejd i bio prvi crnački predsjednik JAR-a i Nobelovac, već zato što ih je on inspirirao da treba poštovati protivnike i biti miroljubiv, zar ne?

Nelson Mandela nije bio svetac, niti je to želio biti, no ono što ga izjednačuje sa svecima njegova je dosljednost u kultiviranju određenih vrlina. Mandela nikada ne bi postao ono što je postao niti osvojio srca cijelog svijeta i poštovanje svih poglavara svijeta, da nije kultivirao određene vrline i onda kad većina drugih na njegovom mjestu ne bi. Vrline koje su njega izdvajale od drugih su hrabrost, poštivanje neprijatelja/protivnika, praštanje, pravednost i miroljubivost. Nije on imao više vrlina od nas ostalih niti su one kod njega bile jače nego kod nas; izdvajao se zbog toga što je, unatoč nepovoljnim okolnostima, te vrline dosljedno kultivirao.

Od najranijih se dana hrabro suprotstavljao nepravdi, zauzimao se za pravdu i jednakost svih ljudi, ali ne tako da bi druge napadao i omalovažavao. Slično Gandhiju, Martinu Lutheru Kingu, Aung San Suu Kyiji i Dalaj Lami, svoje je ciljeve postigao miroljubivim putem i poštivanjem protivnika. Njegov pomirljivi stav prema bijelcima a ne borba, ono je što je donijelo rezultate. I to je prava baština ovog časnog čovjeka.

Madiba nam je svojim životnim djelom dokazao da možemo postići izvanredne rezultate ako dosljedno kultiviramo svoje vrline, ako poštujemo svakog uključujući naše protivnike, ako konflikte rješavamo miroljubivim putem. Nitko nije postao slavan i poštovan širom svijeta zbog svog agresivnog pristupa rješavanju problema i postizanju ciljeva. Neka nam životno djelo Nelsona Mandele bude dokaz da se isplati kultivirati vrline i da njima možemo ostvariti svoje ciljeve i biti zbog toga poštovani u svojoj zajednici i šire.

Jedna je od mnogih poruka Mandele "Ja sam ono što jesam zbog tebe", pri čemu je želio naglasiti međupovezanost svih nas. Prema tome, sve što činimo drugima, ustvari činimo sebi pa je glupo druge napadati, kritizirati i osuđivati. Zato, sljedeći put kad padneš u napast nekoga osuđivati, kritizirati ili napadati, sjeti se Mandele i njegove poruke te se tako uzdigni u njegove visine i takvim životnim stavom zasluži poštovanje drugih!

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne -
http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#k

Ako ti se sviđa ova kolumna, molimo potvrdi to klikom: 
Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 

x

Puni krug - Izgubljeno, nađeno, vraćeno, izgubljeno, nađeno

Teme: prirodni zakon kauzaliteta, poštenje, uvjerenja/vjera
 
studeni, 2013
Ovaj je mjesec moj Darius (Dari od Talidari) pronašao par vrijednih stvari koje su neki ljudi izgubili pa im ih je vratio. Između ostalog, novi Samsung Galaxy smartphone i novi Amazonov Kindle. Mobač je našao u fitness klubu, a Kindle u torbi zaboravljenoj na parkiralištu. Ne pitajte me, nemam pojma kak' netko može izgubiti takvo nešto. Halo?! Kužim da ljudi ne paze na kišobrane, rukavice  i slične stvari, al' ove skupocjene igračke trebalo bi bolje čuvati :-). Kaže Fata. Iako je pohvalno to što je Darek tražio i našao ljude koji su te stvarčice izgubili i što im ih je vratio, ne pišem ovo da bih ga hvalisala nego da ukažem na jednu stvar, a ta je kako se fakat isplati vratiti izgubljeno-nađeno, kako se isplati učiniti drugačije od uobičajenog. Pretpostavka je da je uobičajeno zadržati nešto što smo našli, radovati se tome. Ovdje sam da razglabam o tome što se skriva iza činjenja suprotnog od uobičajenog. Jer ipak, ovo je kolumna o drugoj strani medalje.

kindleDakle, obično se veselimo kad nešto nađemo pa to i zadržimo, uvjereni da je to dar Božji ili tako nešto. Tko se ne bi držao tog uvjerenja!? Istina, tko se ne bi obradovao kad bi našao nešto vrijedno kao što su smartphone ili Kindle?! E sad, ima u tome nešto, no radost zbog nađenog i uživanje u novonađenim blagodatima nije ono najbolje što možemo iz tog izvući! Tko se želi ograničiti na tu vrstu radosti, ravno mu polje, ali ima nečeg još boljeg u tome kad nađeno vratimo onome tko je to izgubio.

Kao prvo, osoba kojoj to vratimo, i ne znajući, obasipa nas  "čarobnom prašinom" kad nam se iznenađeno, zahvalno i radosno obrati. Ovakva je reakcija očekivana jer, nažalost, nije baš normalno da nam ljudi vraćaju ono što smo izgubili. Događa se, ali se najčešće možemo s time pozdraviti. Pa kad nas netko kontaktira da je pronašao nešto što smo izgubili a što je vrlo vrijedno, onda smo time posebno iznenađeni i oduševljeni i imamo veliko poštovanje i zahvalnost prematoj osobi. Kad nam netko uputi misli i riječi zahvale, ljubavi, radosti i slično, to je kao da nas dotakne čarobnim štapićem jer nas to transformira nabolje, bili mi toga svjesni ili ne. To onda rezultira time da u tom transformiranom stanju na sebe privučemo neke pozitivnosti koje bismo inače propustili, a koje u konačnici imaju veću vrijednost od one stvari koju smo pronašli i nismo zadržali za sebe već je vratili.

Kao drugo, što sijemo to žanjemo, pa ne smijemo tugovati što "moramo" vratiti pronađeno, nego se trebamo radovati znajući da nam je to test i prilika da dobijemo nešto puno bolje. Jer kad sijemo dobro sjeme, onda ćemo dobro požnjeti. A svaki farmer zna da se iz jednog sjemena dobije više plodova pa tako i mi uvijek dobivamo više od onog što smo posijali. E, sad dolazi ono pravo koje, na neki način, dokazuje ove tvrdnje.

Prvo je bilo čudno što je Darek te različite stvari pronašao nekoliko dana jednu iza druge, jer je već rijetkost pronaći jednu skupocjenu stvar - ali pronaći dvije unutar samo nekoliko dana, to je već sumnjivo - kao da je to nečija igra odozgo, neki test ili tako nešto. A najčudnije od svega je ono što je uslijedilo. Kao što je rijetkost pronaći izgubljene skupocjene stvari i to još jednu za drugom, isto je tako rijetkost i sam izgubiti takvo što, pogotovo par dana nakon što smo našli skupocjene stvari koje je netko drugi izgubio! Ne znam, je l' me pratite. Naime, svega par dana nakon što smo vratili te izgubljene stvari, dogodilo nam se da smo nešto slično i sami izgubili, ali i ponovno našli! Stavljam uskličnik jer je bilo pravo čudo što smo to našli.

Dakle, par dana nakon što smo poštom poslali drugu stvar turistkinji koja ju je izgubila, otišli smo Darek i ja u inozemstvu u jednu višekatnu knjižaru, u kojoj se nalazi i kafić. Tu znamo provesti par sati među knjigama i časopisima, uvalimo se u fotelje, popijemo nešto i listamo raznu literaturu. Prvo smo sjeli neko vrijeme na jednom katu i onda preselili na drugi kat, a u tom sam preseljenju, ja tuka, ostavila iPad u prorezu fotelje. Valjda zato što sam bila Fata i osuđivala druge koji su nepažljivi prema svojim skupocjenim stvarima. Tek sam poslije skužila da ga nema i brzo poslala Dareka da se zaleti na kat niže, tamo gdje smo prethodno sjedili. Možete zamisliti moju nervozu, jer mi je unutra sve živo. Prošlo je već neko vrijeme i kako je ta knjižara vrlo posjećena, bilo bi pravo čudo da netko to nije u međuvremenu već snimio i prisvojio si. No, vjerojatno već kužite, čudo se i dogodilo. Mada, nekome to može biti čudo, ali u svjetlu prethodnih zbivanja i poznavanja zakona kauzaliteta (što sijemo, to žanjemo), nije nimalo čudno što se naša izgubljena skupocjena stvar našla, kad smo i sami bili 'pošteni nalaznici' i vratili ne jednu, nego dvije vrlo vrijedne, izgubljene stvari drugima. Isplati se biti pošten!

Nadam se da vam to dočarava, kao i nama, zašto je dobro pronađene stvari vratiti njihovim vlasnicima.

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#j

Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 

 


    

                           x

Plivala sam s delfinima, pa što?!

Teme: prirodni zakon privlačenja, hrabrost, strah
 
listopad, 2013

Dugo mi je vremena bio san plivati s delfinima, tako da nije ni čudo da se, potom, po zakonu privlačenja i dogodilo da sam neko vrijeme stanovala u blizini mjesta gdje se to moglo. Igrom slučaja našla sam se u tajlandskoj Pattayi, pa me put naveo i na lokalne atrakcije u koje sam se lako dala navući. Neš ti mene, čim čujem da ima nešto neobično u blizini, eto me odmah tamo. Plivanje s delfinima nudili su kao atrakciju za turiste i njima slične. Ja sam bila jedna od "njima sličnih".

Na povratku s plivanja, još mokre kose, sasvim slučajno sam nabasala na slona koji je hodao istom cestom. Malo sam i s njim "poćaskala", no susreta sa slonovima i jahanje na njima dotad sam doživjela već ohoho puta tako da se to kod mene više i ne ubraja u "neobična iskustva".

Da se vratim delfinima. Ima onih koji plivaju s njima iz terapeutskih razloga. Navodno je to zdravo, pogotovo za boležljivu dječicu, jer delfini, kao, imaju poseban učinak koji uklanja neke bolesti ili tako nešto. Ne znam ništa o tome, samo iz priča. Fala Bogu, kod mene nije bilo ničega za liječit', no ja sam zagrizla za to iz fore. Brijala sam da bi baš bilo guba probat' takvo što.

Koliko se sjećam, ni ne znam zašto, nisam taj put uopće planirala okupati se, već sam više išla s namjerom da ih malo ošacam. Tako da sam prvo vrijeme samo bauljala naokolo i hranila ih ribicama koje sam tamo kupila. Znam, sram me bilo - braćo i sestre vegetarijanci, oprostite mi :-). I onda su u vodu ušla neka djeca. Frend s kojim sam bila tamo nije se usudio, bilo ga frka, pa da mu pokažem da se nema čega bojati, uđem i ja. Teško žabu natjerat' u vodu! Al' pokazalo se da on nije žaba k'o ja. Nije se dao. Uopće ne kužim čega se bojao, pogotovo jer je, onako, atletski tip, izgledao kao bodybuilder i rek'o bi čovjek: "Ovog ništa nije strah". Kad tamo... mišići svi na broju, al' muda niotkud.

Nisam ga nagovarala, jer mi je pasalo da imam nekoga da me slika dok se ja zabavljam s delfinima. Na malu tacnu od pluta stavila sam kanticu s ribicama i to ponijela sa sobom u vodu, kako bi ih namamila da mi dođu i malo se podruže sa mnom.

E sad, ne znam bih li to uopće rekla, al' moram. Ipak je ovo kolumna o drugoj strani medalje. Obično su mi puna usta hvale i za ono što drugi kude, al' ovog se puta radi o hvaljenju onoga što sama kudim. Ne znam je li do mene ili ne, al' mi ovo uopće nije bilo nešto posebno, samo da znate. Idi mi, dođi mi. Da vam pravo kažem, nisam u biti nešto ni očekivala, al' bilo bi normalno da čovjek pritom osjeti neku posebnu radost i užitak, jelda? Meni je već nakon par minuta bilo dosadno, al' sam ostala duže nadajući se da će se ipak nešto zbiti. Gušt bi bilo da sam se mogla zakačiti rukama za peraju jednog od delfina i da me on onda furao tamo-vamo, ili da me, recimo, odgurnuo, bockao ili tako nešto. No oni su samo dolazili po ribice, grabili mi jednu po jednu iz ruke, i to je bilo to. Isto su radili i dok sam bila vani, nisam se zato morala smočiti. Al' ajde.

No, kad malo bolje promislim, i nije bilo baš tako bez veze, al' svejedno neću izbrisati prethodni odlomak. Ipak je to bio nesvakidašnji provod. Pa ne pliva čovjek svaki dan s delfinima, zar ne?! I čak kad nas ribetine ne doživljavaju baš nešto, ima to svojih čari. Ako ništa, barem se mogu hvaliti da sam plivala s delfinima. A ako me netko pita kak je bilo, jesu li ovakvi ili onakvi, onda ću reći da nije bilo loše, da su na opip baš onako kako bi čovjek pomislio – glatki, hladni, skliski… i ne znam što bih još dodala, možda: tvrdi. Nisu k'o psi i mačke da se poželiš s njima maziti kak' su meki, ali umiljati jesu, nije da nisu.

Netko bi čak pomislio da sam time demonstrirala hrabrost, budući da ima takvih kao moj frend Amer koji nikako nije htio uć' jer ga je bilo prpa. No takvih je, brijem, malo, jer ako djeca to mogu, onda i nije nešto. I tako, bez očekivanog fiju-briju iskustva, i ovaj je moj san postao java pa ga mogu prekrižiti s liste i prijeći na sljedeći u nizu. A vi kako znate.

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#i

Ako ti se sviđa ovaj prilog kolumne, potvrdi to klikom: 

                              x
 
"Pas koji laje nije dovoljno pečen!"
- Kineska poslovica

Pojela sam psa

Teme: hipokritičnost, licemjerje; kreativnost
 
ožujak, 2013
Pojela sam psa. Nisam htjela, fakat. Bilo je to ovako. Sjedim sa sad već bivšim dečkom u nekom restaču negdje u Kini, on naručuje na kineskom, niš' ne kužim, nema veze, stiže klopa, meni veli da je koza. Par tjedana ranije igrom slučaja sam baš jela kozetinu u Münchenu kod svoje gastarbajter rodbine, koji tamo drže restač, pa sam se dobro sjećala okusa. Mačak poliz'o brkove! Žvačem ja ovu kinesku kozu i nije mi jasno zašto je tako žilava. Johny nije izdržao, pa mi veli da zapravo nije kozetina, već pasetina. Bljak! Ni pet ni šest, k'o iz topa ispljunem ja to s gađenjem. Što ću kad je zbljuv. Kao, htio me iznenaditi, da probam nešto novo, a znao je da ne bih to stavila u usta da sam znala. Nisam mu zamjerila, jer istina, volim uvijek probat nešto novo, doduše u granicama. Fuj, preporučujem vam zaobići ovu kinesku deliciju. Čista pljuga. U međuvremenu sam, nije čudo, postala veganka. Sad me više nitko ne može ovako prevesti žednu preko vode.

Zašto to uopće spominjem? Htjela bih se dotaknuti ponovno jedne teme koju većina kritizira i s gađenjem na nju gleda, a ja ne bih bila ja da to ne probam izvrnuti. Brijem da nam svima ne bi škodilo da s vremena na vrijeme promijenimo kut gledanja i uočimo drugu stranu onoga što nazivamo zlim ili lošim. Uobičajeno je gledati kritičkim okom na one koji jedu pse ili neke druge životinje koje mi nikad ne bismo stavili u usta, što je hipokritski jer tko god jede životinje nema pravo predbacivati drugima koji isto jedu životinje, pa makar to bila druga vrsta. Jer, htjeli mi to priznati ili ne, životinje su životinje, sve su živa bića, i gađenje nije odraz stvarnosti, već osobnih zabluda, predrasuda i ograničenosti. Ne znam kako vi, ali meni je licemjerno kad neko govori da voli životinje a jede ih. Ne kužim to.

Iako nije protuzakonito, jesti "čovjekovog najboljeg prijatelja" u nas je toliki tabu koliko je i to da čovjek jede svog najboljeg prijatelja. Čak ni oni najegzotičniji mesojedi, pa ni oni koji na pse gledaju kao na najobičnije džukele, kod nas ne jedu pse a ni mačke. Psi su prekrasne, i po mnogo čemu jedinstvene životinje. No, oni nisu nimalo pametniji ni osjećajniji od svinja, kažu stručnjaci. Svejedno, mislimo da neke životinje imaju veća prava na život nego druge, što je apsurdno. George Orwell je to zgodno sročio (u "Životinjskoj farmi"): "Sve su životinje jednake, ali neke životinje su jednakije od drugih." Naš tabu protiv jedenja psećeg mesa govori nam mnogo više o nama samima nego o psima. Neke životinje kod nas se naveliko jedu, dok je u drugim kulturama to nekulturno - recimo, u Indiji su krave svete, Muslimani i Židovi ne jedu svinje, Kinezi ne jedu kravlje mliječne proizvode ni mlijeko itd.

Time što su neke životinje postale naši kućni ljubimci razvili smo bliskost koja nas odvraća od toga da ih nabijemo na ražanj. S druge strane, samo zato što s drugim životinjama nismo toliko bliski ne bismo prema njima trebali gajiti manje suosjećanja, barem u kontekstu klanja i konzumiranja. Sve životinje imaju ista prava na život. Stoga, ako nam ne pada na pamet jesti pse, mačke, delfine, konje, majmune, štakore, razne ptice, insekte itd., to nam govori da nešto u nama, u dubini duše, zna da nije dobro jesti te životinje. Za druge životinje mnogi nisu još razvili tu senzibilnost. Treba se zamisliti otkud dolazi ta naša podjela na jestive i nejestive životinje. Nije toliko stvar u životinjama koliko je stvar u nama.

Znam, na ovo se mesožderima odmah instinktivno "izbace pandže" jer ne vole da itko dira u njihovo pravo da jedu što im je volja. Pa da ne bi netko svoje pandže oštrio na meni, da odmah pojasnim da mi se osobno živo fućka za to što tko jede. Meni ni iz džepa ni u džep. No dobro, da me sad i ovi drugi ne bi napali, moram priznati nije baš skroz da me boli đon jer ipak ful mi je žao jadnih životinja koje završe u klaonicama, a i mesna industrija turbo zagađuje okoliš u kojem živim, no nisam kompetentna da gledam u ičiji tanjur. Tko želi jesti leševe životinja ravno mu polje, tko voli nek' izvoli, a ovdje se radi o licemjerju, a ne o promicanju vegetarijanstva. To je drugi par rukava.

U Bibliji piše da ne smijemo jesti svinjsko meso a ipak pobožni Hrvati truse svinjetinu na veliko.
Levitski zakonik - Lev 11:7-8
Ponovljeni zakon - Pnz 14:8
Izaija - Iz 65:2-5
 

Ne znam baš ni jednu osobu koja će za sebe reći da je hipokrit, a ipak ih je k'o u priči, priznat će svatko. Naravno, uvijek su to drugi a ne mi sami. Kad sam otkrila svoje licemjerje, iako su mi škampi na buzaru bili omiljena mandža, ćevapi za prste lizat, pršut za bogove, a i na sam spomen kulena slina mi ide na usta, ipak sam se odrekla svog prava da jedem što mi je volja jer iskreno volim životinje i žao mi ih je k'o brata. To što nemam razvijen senzibilitet za sve životinje ne znači da ih zato mogu blagovati i time podržavati okrutnost prema njima. Hvala Bogu ima na pretek drugih oblizeka kojima mogu dobrano omastiti brke pa si mislim da ne trebam nikome uskraćivati pravo života a kamoli plaćati onima koji provode torturu. Nagledala sam se dovoljno dokumentaraca sa skrivenim kamerama na farmama, da više ne mogu glumiti naivku i uvjeravati se da živina koju kod nas prodaju nije zlostavljana. Zato više ni ne nosim kožnu galanteriju niti bunde, a nikad ni nisam tamanila muhe, pauke, komarce ni ostale insekte. Začudo, nije mi život zbog toga siromašniji, već dapače. Što sijemo to žanjemo.

Otkad sam prešla na veganstvo, u traženju alternativa postala sam kreativnija, što se odrazilo na poboljšanje kvalitete mog života. Kreativnost je vrlina koja diči mnoge koji se mogu pohvaliti životom u blagostanju. Mnogima čak o kreativnosti i život ovisi, reklo bi se, pogotovo raznim umjetnicima, vrhunskim kuharima, izumiteljima, prodavačima i drugima. Što smo kreativniji to nam je lakše podnijeti i prigrliti razne vrste životnih promjena. Svaka promjena zahtijeva određenu dozu kreativnosti, pa tako i prijelaz na etičnu prehranu. Otkad ne jedem životinje, to me natjeralo da otvorim svoje horizonte i otkrijem mnoge vrste namirnica za koje prije nisam ni znala, i da otkrijem nove načine pripremanja hrane s poznatim veganskim namirnicama. Naprimjer, prije sam ciklu jela samo ukiseljenu kao salatu, a kultiviranjem kreativnosti postala sam maher u pripremanju cikle na masu načina - recimo, kao boršč što je varivo od cikle, iznimno popularno u Rusiji i Poljskoj; ribanu sirovu ciklu i mrkvu na salatu (super za imunitet); pa kao desert karameliziranu, kao čips, napitak i još hrpu toga.

Sve u svemu, ljubav prema životinjama donekle me oslobodila licemjerja i ojačala vrlinu kreativnosti, a o posljedicama na zdravlje i vitalnost da i ne govorim. Toplo preporučujem.

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#h


    

                           x
 

   Poljubila sam zmiju

Na temu: hrabrost, strah veljača, 2013.

Poljubila sam zmiju. Pravu zmiju. Dogodilo se to u Tajlandu. Voljela bih reći da sam imala nešto od toga, kao da se zmija pretvorila u princa ili tako nešto, ali ne mogu. Zašto sam to učinila? Zašto bi to uopće netko pametan učinio? Kao prvo nisam nešto pametna, niti bih to željela biti. Željela bih biti hrabrija, više nego pametnija. Znam mnoge pametne, a ni jedan ne živi u blagostanju, pa si mislim nije pamet to što mi treba već vrline. S obzirom na moja neobična putovanja mnogi mi govore kako sam hrabra, a ja znam da nisam, nego više naivna, pa da ne bi bilo da zavaravam ikoga, pomislila sam da bih se možda ovom vrlinom trebala malo više pozabaviti. To što sam poljubila zmiju, ne znam dokazuje li jesam li stvarno hrabra ili ne. Iskreno, uopće ne, jer se radilo o kontroliranim uvjetima, nešto kao u cirkusu.

Kad sam turistički ušla na posjed na kojem je sve vrvjelo od kaveza sa zmijama, nisam ni sanjala da će moj posjet završiti poljupcem. U jednom su šatoru upriličili show u kojem su neki tipovi izvodili koješta sa zmijama. Ja sam sjedila u publici, skupa s jedno njih dvadesetak i ništa mi nije bilo zabavno ni posebno. No ajde, kad sam već bila tu, mislim si neobična iskustva nisu na odmet. Na kraju su protagonisti showa pozvali zainteresirane na podijum da se slikaju sa zmijom oko vrata, i ni pet ni šest stvorila se ja na podijumu. Uopće ne znam kako. Nagovorili me. Nisam se nešto nećkala jer se ne grozim zmija kao mnogi. Ići grlom u jagode je, može se reći, moja specijalnost. Stavili oni meni jednu glomaznu zmiju oko vrata, i moram priznati nije mi bilo svejedno. Rek'o bi čovjek da imam ćuku za zmije al' kao što se vidi iz fotke (niže desno), nije baš da sam se isprsila, ovako ukočena k'o srna pred farovima. Bolje rečeno, ustrtarena. Moram priznati ne sjećam se baš da mi je srce sišlo u pete, pa mora da nešto nije u redu s fotkom. Kao da nije bilo dovoljno da su mi je natovarili na vrat, još bi oni da je i ljubim. Kad je bal, nek je maskenbal, mislim si ja. Cmoknut ću je pa kud puklo da puklo.

E sad, jesam li ja tim činom pokazala neku hrabrost? Mojoj mami, koja ne može podnijeti pogled na zmije i na samu se pomisao na njih sva nakostriješi, blago rečeno ima fobiju od zmija, njoj je to sigurno hrabro. Ona to ne bi mogla ni u snu, pa zato. To je moja verzija, ona bi vam vjerojatno rekla da sam pošandrcala. Mada, teško da mi se išta moglo dogoditi, jer ovi ne bi takvo što svakodnevno organizirali da postoji neki rizik. Barem ja tako rezoniram. Moja naivnost nema granica. Jer kad malo bolje promislim, nije da nema u svijetu atrakcija koje se nude da bi se turistima ugrabila koja kinta više, uključujući ekstremne športove - paraglajderi, bungee skokovi, rafting i drugi koji ipak nose sa sobom rizik, iako su nezgode rijetkost. U ovoj se mojoj pustolovini ipak radilo o divljim životinjama.

Kad sam već kod predenja "lovačkih priča", što se tiče samog doživljaja, zmija nije bila nešto aktivna, a pogotovo nije bila dirnuta mojim prisustvom kao, recimo, ja njenim. To što su je stavili na moja ramena nije je uopće tangiralo, jer po svemu sudeći ta je već sjedila na tisućama ramena dotad. Tko zna možda su je i drogirali, nemam pojma. Micala se ona, nije da nije. Nismo se baš nešto skompale, a kako se vidi iz priloženog stoji mi k'o kravi sedlo. Kao i svaka diva, nije se dala "vući za nos", ali je odradila svoj dio mogu reći profesionalno. Nisu frcale iskre između nas, ne, nismo se pokazale kao srodne duše, a ni njezin izgled me nije fascinirao, al' svejedno sam je poljubila na prvom čvenku, što se ne može reći za bilo kojeg tipa s kojim sam izlazila. Što je to što ima zmija, a nemaju frajeri? Može se reći da je zmija u meni pobudila instinkte koje inače nije tako lako pobuditi. Samim time što je zmija, i pritom tako ogromna, dovoljno je da te uzbudi i probudi uspavane emocije te te potakne da se vineš iz svojih okvira uobičajenog ponašanja. Zmijetina k'o zmijetina ne može mi ništa ponuditi što bi mene zadovoljilo. Znam, ima onih koji se pale na reptile i drže ih kao kućne ljubimce i slično, al' to nije moj đir. Ipak, osjećaj da ti se jedna takva neman savija oko vrata svakako je napet i uzbudljiv. Teoretski, mogla sam pošteno nadrapati jer mogla mi je zum-zum zgnječiti vrat da me nitko ne bi mogao vratiti među žive. Svojom se pojavom, težinom i potencijalom svakako nametnula ali svejedno je bilo jasno da je tu čovjek ipak dominantniji. Ne ja, već tipovi koji su mi držali svijeću, koji su vodili show. Iako su bili malecni, manji od zmije i čak od mene, skoro za glavu, ipak su oni tu bili gospodari. Što sve čovjek ne radi da bi zaradio neku kintu?!

Ne znam jesam li to učinila iz hrabrosti ili više iz želje da se poslije time hvalim. Hvalim čime? Pa hrabrošću, ali i egzotičnim iskustvom. Ovdje se pokazala tanka linija između hrabrosti i taštine tj. hvalisavosti. Pitam se koliko je onih kao i ja u našem društvu za koje mislimo da imaju petlju, a oni to čine samo da bi nekog impresionirali ili da bi se pokazali ili hvalisali. S druge strane, pitanje je i koliko je onda i onih za koje smatramo da se samo žele u javnosti pokazati nečim, a u stvari se radi o hrabrosti. To je ovdje bit.

Naime, ne znam zašto, ali kod nas imamo običaj rado spuštati ljude na zemlju, omalovažavati one koji se pokažu odvažnima, pogotovo kad se radi o društveno-ekonomskim mjerama. Zato i nemamo odvažnih političara a niti dovoljno takvih gospodarstvenika, jer se to ne cijeni u našem društvu. Hrabrost nije na cijeni. Čim netko pokaže neku inicijativu za nečim novim, odvažnim, više je onih koji će to kritizirati nego onih koji će ih za to hvaliti i podržati ih u ostvarenju. Možda se varam, ali to gledam iz perspektive osobe koja je imala prilike iskusiti koliko se do odvažnosti drži u nekim drugim zemljama u odnosu na našu. Samo se pitaj tko je hrabar na vodećim pozicijama u našoj zemlji, pa ćeš vidjeti koliko će ti imena pasti na pamet.

Stoga, smisao ovog žvrljanja nije laprdati o tome kako imamo poremećene vrijednosti, već ukazati na vrlinu odvažnosti tj. hrabrosti kako bismo svi malo više otvorili oči za one pojedince među nama koji svojim odvažnim inicijativama mogu naveliko pomoći cijeloj zajednici, ali samo ako ih u tome podržimo. Ne one koji ljube zmije, već one koji se hvataju ukoštac sa "gnjilim zmijama" koje gnječe naš narod. Pa kad čuješ da netko želi uvesti neke odvažne promjene, nemoj odmah to otkantati kao samo-promociju ili tražiti neumjesni motiv ili manu, već se otvori mogućnosti da možda ipak vrijedi podržati nečiju hrabrost, nečije odvažne poteze kako bi nam svima bilo bolje.

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#g


              


                x

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


Klikni na sliku ako želiš besplatno pogledati ovaj Woody Allenov dobar film "Midnight in Paris" u originalu na engleskom.
Watch trailer on IMDb »

(ne moraš skinuti film, već ga možeš pogledati streamingom. Besplatan je jer se prikazivanje financira reklamama, pa ćeš na portalu trebati odkliknuti nekoliko reklama - samo klikni na x za svaku reklamu koja ti se na početku pojavi i pritisni play gumb na video playeru.)

   Druga strana Pariza

Na temu: autentičnost prosinac, 2012.

Da je put do blagostanja popločan vrlinama, svjedoči nam i činjenica da smo držeći se vrlina i oslobađajući se mana dobili priliku da besplatno i s plaćenim svim troškovima desetak dana provedemo u čarobnom Parizu. I da bude još čarobnije, na dan kad smo išli obilaziti muzeje ulazi su bili svugdje besplatni, što nije normalno :-)   

O Parizu se toliko priča na sve strane da je teško saznati nešto novo, al' ipak nije nemoguće. Bila sam u Parizu već više puta i pogledala već sve razvikane znamenitosti, stoga sam ovog puta htjela vidjeti i iskusiti nešto novo. Mogu se pohvaliti da sam prošla pola svijeta, svi su me kontinenti vidjeli, osim daleke Australije, i mogu reći da nisam nigdje vidjela toliko znamenitosti koliko u ovom čudesnom gradu. Na svakom uglu nešto monumentalno. Kad misliš da si već sve vidio, kad ono nabasaš i opet na neki neznani monument. No, to nije ona strana o kojoj vam želim pričati.

Svaki grad ima više svojih strana, svoja lica i naličja. Druga strana Pariza nije ništa loše, kako bi netko pomislio, ništa od onoga kao što je "izvana huj, iznutra fuj". Na kraju krajeva, znam dobro da kad pričam o drugima/drugome da ustvari pričam o sebi, tako da znam bolje od toga da kritiziram, pogotovo ne jedan tako općepoznato fenomenalan grad. Druga je strana Pariza za mene ona manje poznata a visoko vrijedna. Možda je do mene, ne znam, ali za mene je čarolija nestala u mjestima koja su nekoć oduzimala dah, i preselila se u druge krajeve ove metropole.

Tako, nisam išla u muzej Orsay radi već viđenih slika, već radi jedne druge umjetnosti - freske - i to ne muzeja nego muzejskog restorana. Ne mogu razglabati o kulinarskom umijeću jer smo kao vegani imali samo jedan izbor na meniju, a i taj je bio vegetarijanski, a ne veganski, al' eto zbog ambijenta smo pregizli zube. Ono što nas je fasciniralo nije toliko francuska gastronomija s minijaturnim porcijama niti minimalističko unutarnje uređenje koliko je to priredio minuciozan stil ekstravagantnih freski.
Naravno ova je vrsta restorana za one malo dubljeg džepa, jer je najjeftinije jelo, ono vegetarijansko, 25€.
Restaurant Musée d'Orsay »       Slike »

Kad smo već kod restorana, red je da spomenem još jedan moj omiljeni restoran u Parizu (ne zbog klope nego ambijenta) - Le Train Bleu (na slici desno) na jednoj pariškoj željezničkoj stanici (Gare de Lyon). Ovaj se restač može pogledati i bez da se u njemu jede, a ako se želi ostati i uživati u ambijentu, ne mora se jesti jer je unutra i kafić. Slike ovog restorana »
Najbolji restorani u Parizu »

Ono što mene oduševljava je umjetnost (ne samo slikarska) pa sam se njome vodila tražeći zanimljive i inspirirajuće lokacije. Jedna francuska frendica koja je konzultant za umjetnost preporučila mi je nekoliko vrijednih lokacija koje nisu u turističkim vodičima ali su omiljene među znalcima (connoisseur) branše: Centre Culturel Suisse (švicarski kulturni centar), Palais de Tokyo, Espace Culturel Louis Vuitton, Fondation Cartier...

Obišla sam sve po njezinoj preporuci i jedino me se dojmila izložba pod nazivom "Putovanja: lutanja po suvremenoj Turskoj" na šestom katu dućana Louis Vuittona na Champs Elysées, gdje inače redovito održavaju izložbe, u želji da se profiliraju kao mecene umjetnosti. Romantična i poetična, ponekad čak i melankolična, pristranost je izražena u ovom izboru radova na temu putovanja.

Najviše me inspirirao ogromni, otkačeni uradak Gözde Ilkin pod nazivom "Temporary Juxtapositions Volume III, 2009-2012". Ova se fascinantna instalacija proteže na par zidova jedne prostorije, a sastoji se od objekata, većinom izvezenih (vezovi), koje je ova turska umjetnica sakupljala na svojim putovanjima po Gruziji, Armeniji, Azerbajdžanu i Iranu, zemljama koje graniče s Turskom i s kojima nisu baš u najboljim odnosima. Na te je strane objekte svojim vezovima "ugravirala" svoj identitet i ovom integracijom nekako prevladala rivalstvo.

Ono što mi ovdje imponira moja je osobna identifikacija s umjetnicom i uradkom, jer sam i sama puno proputovala i nastojala ne izgubiti svoj identitet i autentičnost u tuđini koja mi je uglavnom nametala onu "Kad u Rimu, ponašaj se poput Rimljanina". Osobno sam ovu temu literarno obradila u našoj knjizi "Čarobno drvo" - evo par ulomaka na temu »

Isto tako mi se svidjela kolekcija İhsan Oturmaka. Slike puno, puno ljepše izgledaju uživo, ima ih pet.
Kako bi se prikrile nejednakosti među učenicima u Turske škole su uveli nošenje uniformi još 1920. godine. No, nažalost time se ujedno i zasjenjuje i prikriva identitet pojedinaca koji svojim stilom oblačenja žele izraziti svoju autentičnost. Umjetnik je patio u školi zbog ove nametnute anonimnosti te je nakon škole spoznao svoju životnu misiju - odvrtjeti unatrag film, odučiti sve što mu je bilo nametnuto i spoznati tko je zapravo on. Ovim političkim slikama umjetnik demonstrira svoj interes za korijene turskog društva, istražuje instinkt za poslušnošću i vjernošću, fokusirajući se na obrazovni sistem. Svojom umjetnošću bori se protiv sistema koji svojim propagandnim modelima nastoji uniformirati svoje podređene i tako osigurati njihovu lojalnost:

Zatim su mi se tu svidjele još i dvije cool video instalacije.
Jedna se sastojala od mnoštva monitora, a na svakom je treptalo jedno oko neke ptice. Ovo je osmislio Murat Akagündüz i nazvao "Pakao-Nebo". Prikazuje veliku zidnu projekciju rijeke Eufrata, glavnog izvora vode Mezopotamije. 15 malih monitora, razbacanih ispred ove projekcije, prikazuju pojedinačno oči različitih vrsta ptica koje čine faunu Anatolije. Time umjetnik usmjerava poglede gledatelja, kroz poglede ptica natrag na slike odabranih predjela rijeke. Uvećane, treptave oči ptica djelovale su vrlo impresivno.

Drugi je video uradak feministički, osmislila ga je Canan i nazvala "Ibretnuma". U njemu ona pripovijeda i oslikava priču o mladoj ženi koju su njezini roditelji prisilili na brak. Neka vrsta animiranog filma za odrasle. Priča je odjek drevnih narodnih priča a narativni stil je sličan "Tisuću i jednoj noći", ali se bavi suvremenim kontekstom žena u turskom društvu, prožeta je napetostima koje osciliraju između sekularnih vrijednosti i rastuće osjetljivosti moralnih konzervativaca i institucionalizirane religije. Kroz život glavne protagonistice narativno se problematizira ugnjetavanost institucije braka i obitelji, politička i vjerska instrumentalizacija ženskog tijela i potrošačka eksploatacija ženske ljepote. Video naveliko koristi vizualni vokabular koji podsjeća na klasične osmanske minijaturne iluminacije i kaligrafije, od kojih su mnoge preuzete u njihovim izvornim oblicima te kombinirane s kolažiranim fragmentima.

Bilo je još nekoliko zanimljivih umjetničkih djela, kao što je astronaut na konju (umjesto kauboja) - Halil Altindere: "No Man's Land"

 

Kad smo već kod umjetnosti, iako sam u Louvreu bila svaki put, nisam ga zaobišla ni ovaj put, a najviše zbog Apolonove galerije i mnogih muzejskih plafonskih freski. Ako te ikad put navede u Pariz i Louvre, nemoj nikako zaobići Apolonovu galeriju (na slici desno s mojom malenkosti). Ostavit će te bez daha. Naravno, ako se pališ kao i ja na ekstravaganciju baroka i rokokoa. Uređenje ove galerije trajalo je skoro 200 godina s prekidima, što ne čudi, s obzirom na raskoš i minucioznost. Pogledaj je obavezno ovdje u panorami »

Ne možemo pričati o Parizu a da ne spomenemo francusku gastronomiju, umjetnost i kozmopolitìzam. Kako sam to sad obavila, da prijeđem na jedno od najljepših iskustava koje još uvijek ima itekako veze s umjetnošću ali prije svega sa shoppingom.

Buvljak St. Ouen mi je priredio jako ugodno iznenađenje. Mogla bih danima bauljati po stranputicama njegovih predjela s antiknim stilskim namještajem. Kažu da je to najveći buvljak na svijetu s antikvitetima. To je da ti pamet stane! Ima što oči da pasu! Basnoslovne cijene mnogih eksponata ukazuju na to da se stvarno radi o komadima s pedigreom, koji su nekoć davno bili u posjedu plemstva. Meni je ovdje bilo ljepše nego u nekom muzeju, jer se može dirati, pogledati sa svih strana, a na kraju krajeva i kupiti, jer je u nesterilnom, šarmantnom ambijentu i ima toga napretek. Posebno me se dojmila raskoš mnoštva - takvo što nisam nigdje na svijetu vidjela, a hvala Bogu prošla sam svijet uzduž i popreko. Nije mi bilo žao odriješiti kesu zbog nekoliko ekstravagantnih porculanskih umjetnina ;-)

Pogledaj St. Ouen
slideshow s fotkama »


A kad smo već kod shoppinga, ne moram ni govoriti da je najljepše doba za to pred Božić, s obzirom na dekor okićenih izloga i ugođaj. Najveće su im robne kuće Printemps i Lafayette, sva sreća da su jedna do druge pa sam ih obišla u jednom potezu. Iako su im izlozi mrak, ipak su mi se više svidjeli neki drugi, kao naprimjer, izlozi Hermèsovog dućana u otmjenoj Rue du Faubourg Saint-Honoré (slika desno). Ovdje su samo neke slike od ove godine, a treba svakako pogledati i
slike od pretprošle godine »

U istoj sam ulici doživjela nešto što nisam nikad prije, a to je red pred jednim malim dućanom cipela na kojem čak nije ni pisalo čiji je - nikakav natpis. Pitala sam jednu žensku koja je stajala u redu, pa mi je rekla da je Louboutin. Na redove pred klubovima i restoranima već sam navikla, ali pred dućanom cipela! Mora da je strašno in!

U Parizu su nezaobilazne i mnoge prekrasne crkve, od kojih me ovog puta očarala jedna posebna za koju prije nisam znala a koja je fenomenalna. Radi se o crkvi La Madeleine. Ono što je čini posebnom barem su dvije stvari. Prva je ta što uopće ne izgleda kao crkva nego kao hram, a to je zato što je prvotno bila sagrađena da bi bila hram u slavu Napoleonove vojske, no nakon njegova pada kralj Louis XVIII ju je prenamijenio. Druga posebnost je ta što je posvećena Mariji Magdaleni, kako i sam naziv crkve govori. Osim što je poznata kao bivša prostitutka i preobraćenica, na nju se gleda kao na uzor vjernosti i zahvalnosti prema Isusu, primjeru ustrajne i neopozive ljubavi. Nakon Uskrsnuća se, navodno, njoj prvoj ukazao. Mnogi vjeruju da je Magdalena bila Isusova žena, kako to uvjeravaju mnoge knjige uključujući "Sveta krv, sveti gral", "Da Vincijev kod" i druge.

Nisam ljubitelj odlazaka na groblja, ali sam kao pratnja mužu ipak skočila do Père-Lachaisea, gdje su pokopani mnogi povijesni velikani. On je htio doživjeti mističnu atmosferu koja ga je već jednom prije tamo očarala, pa sam mu se iz radoznalosti pridružila. Čak i uz mapu s popisom grobova poznatih osoba, nismo nabasali baš ni na jedan od njih u nekih sat vremena koliko smo bauljali ogromnim prostranstvom. Moram priznati, nismo se ni previše trudili, jer nismo ničiji fanovi a i bilo je dosta drugih grobnica koje su nam oduzimale pažnju. Iznenadio me hrvatski grob na kojem, začudo, nema imena nego samo stih i položen uveli buket od našeg poslanstva (desno). To što je, kao nigdje na svijetu, jedno groblje postalo turistička atrakcija je zahvaljujući ne samo njegovim slavnim pokojnicima, već i veličanstvenosti njihova zadnjeg počivališta. Očekivala sam groblje s grobovima, kad ono sve je vrvjelo od grobnica. I to kakvih! Pariz ne bi bio Pariz da mu čak i groblje nije umjetničko djelo! Sudeći po mnoštvu statua i monumenata, rekla bih da je ovo pravi muzej. A sa svojih preko milijun ukopanih, može se reći da je to čitav jedan grad mrtvih - nekropola.

Da ne bi bilo da vas ostavljam na groblju, za kraj još jedno otkriće - Jacquemart-André muzej, prelijepi ljetnikovac iz 19. stoljeća ukrašen antikvitetima, slikama, skulpturama i drugim umjetninama - slike dolje. Nalazi se nedaleko pariške zračne luke.

Kad čovjek vidi toliko prekrasnih ljudskih ruku djela, nameće se pitanje što mi osobno pridonosimo kako bismo uljepšali svijet te što možemo učiniti da i mi (još više) uljepšamo svijet oko sebe. Obično svatko brine svoju brigu, služimo se izgovorima za egoistični stil života, pa je dobro s vremena na vrijeme podsjetiti se što je sve moguće čovjeku koji živi autentično, koji ispunjava svoju životnu misiju, koji ne trati svoje urođene talente i vrline već ih kultivira na sve strane na opće zadovoljstvo.

  

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#f

21.12.2012. - NOVI POČETAK SVIJETA?

Na temu: ljubav, zahvalnost nakon 21.12.2012

"Nije da se hvalim ali ovo je već
peti smak svijeta koji sam preživjela!
 

Da se samo kratko nadovežem na post koji sam dolje napisala prije 21.12.2012.
Svi su odahnuli jer se ništa strašno nije dogodilo na dotični datum, a mnogi se, umjesto da budu zahvalni, čak i hvale kako su znali da neće biti ništa te s podsmjehom gledaju na one koji su vjerovali u to da će doći do neke vrste apokalipse ili promjene.

Ja osobno nisam vjerovala u smak svijeta, ali kako znam da je sve u životu i svijetu moguće, nisam odbacila ni tu mogućnost. Kao što sam ispod napisala, više vjerujem u početak nego u kraj, pa i dalje vjerujem da smo ušli u novo doba. Moja se interpretacija Majanskog kalendara pokazala ispravnom. To što novo doba nije došlo s nekim spektakularnim, katastrofalnim fenomenima ne znači da nije došlo. Ove su promjene suptilne, a s vremenom će biti sve izražajnije i očiglednije. Tko ih prigrli bit će mu lakše (do)živjeti blagostanje.

Tko zna, možda smo izbjegli teške prirodne katastrofe upravo zbog podizanja ljudske svijesti, ljudskog preporoda o kojem sam prethodno pisala (ispod). Tko zna, možda je upravo ljubav spasila svijet. Milijuni ljudi širom svijeta meditiraju za mir na Zemlji, za ljubav i ostalo dobro, i ne bez razloga, jer je i znanstveno dokazano da molitve i meditacije mijenjaju vibraciju čitavog planeta pa tako i događaje. Zato budimo zahvalni, i širimo mir, ljubav i veselje. Pa ćemo i živjeti u miru, ljubavi i veselju te imati još više razloga da budemo zahvalni.

Preuzmi knjigu (pdf)

 

 

Na temu: ljubav studeni, 2012.

U zadnje vrijeme gdje god da se okrenemo sve nas više obasipaju informacije na temu 21.12.2012. Puni su svjetski mediji raznih teorija o tome što će se navodno dogoditi na taj dan tj. od tog dana. Postoje razne teze i teško je znati tko je u pravu i hoće li se stvarno nešto spektakularno dogoditi ili ne. No dobro je biti informiran i iz predostrožnosti poduzeti određene mjere, za svaki slučaj.

Navodno, na taj datum, koji je na dan zimskog solsticija, dakle na najkraći dan u godini, ima se dogoditi značajna promjena na našem planetu. Neki idu tako daleko da navješćuju da će tad nastupiti smak svijeta, dok drugi uvjeravaju da se prije radi o novom početku svijeta tj. kraju svijeta kakvog znamo.

Sve se prognoze temelje na Nostradamusovom i Mayanskom proročanstvu. Prema  Mayanskom kalendaru, na taj dan završava tekući kalendarski ciklus, završava doba (razdoblje u razvoju Zemlje, kulture, civilizacije [ledeno doba; kameno doba; brončano doba...]) u kojem čovječanstvo živi danas. To ne mora značiti smak svijeta kao što to mnogi pesimisti tumače, nego može značiti svjetski preporod, početak novog zlatnog doba, prijelaz u novu paradigmu, evolucijski preokret za Zemlju i čovječanstvo. Kao i uvijek u takvim slučajevima moguće su značajne pretumbacije kako bi se stvorili uvjeti za novo doba. Kako je ovaj kalendar izradila civilizacija Maya u pretkolumbovskoj Mezoamerici koristeći simbolično znakovlje i slikovlje, on je predmet raznolikih tumačenja, od kojih jedno kaže da je to duhovni a ne astrološki kalendar, da je to metafizička mapa evolucije svijesti, a ne mehaničko mjerenje protoka vremena na osnovi kretanja planeta, pa tako otkriva suptilna stanja svijesti koja stoje iza raznih političkih i ekonomskih zbivanja kroz povijest. Spominje se da ovaj kalendar prikazuje kozmičke ritmove koji se ogledaju u svijesti ljudske rase. Razlog zašto su Maye imali dostup informacijama kojima današnja tzv. zapadna civilizacija nema dostup je taj što su pronašli način da stupe u druge dimenzije, van triju dimenzija.
Sve o Nostradamusovom proročanstvu vezano za ovaj datum prikazano je niže u videoprilogu.

Osim Nostradamusa i Maya, ove su promjene naviještale i mnoge druge razvijene drevne civilizacije. Tako prema staroindijskim svetim spisima u ovo vrijeme završava tzv. Kali Yuga (Željezno ili Mračno doba), a prema vjerovanju Hopi Indijanaca svijet se 2012. počinje naveliko mijenjati. Staroegipćani su, kao i Maye, bili izvrsni astronomi te su također prorekli kozmičke promjene u 2012. godini. U staroegipatskom zborniku „Knjiga mrtvih“, u 17. poglavlju njihovi astronomi su zapisali da će se retrogradno kretanje planeta Venere kroz zviježđe Oriona dogoditi 2012. godine. Spominje se događaj koji izaziva da "... sunce izlazi na novom horizontu." Daljnji tekst opisuje kako se to već jednom dogodilo: "Sunce se preselilo iz njegova uobičajena smjera, izašlo je dvaput tamo gdje sada zalazi i dvaput zašlo tamo gdje sada izlazi." To bi moglo jedino značiti da je Zemlja promijenila ili svoju os ili svoje polove.

Laički rečeno, na ovaj se dan najavljuju:

 geo-klimatske promjene uzrokovane galaktičkim poravnanjem.  Jednom u svakih 26 000 godina na zimski solsticij Zemlja se nađe u ravnini sa Suncem u sredini galaksije Mliječne Staze. Mnogi tvrde da bi to moglo uzrokovati pomicanje Zemljinih magnetskih polova i solarnu oluju, što bi moglo izazvati poremećaje pri kojima može, između ostalog, nestati struje i telefonskih komunikacija. Magnetosfera Zemlje, koja kao štit štiti naš planet od Sunčeve radijacije i ostalih štetnih kozmičkih zračenja, time bi mogla biti poremećena. Zemlja će, navodno, proći kroz polje posebno jakih elektromagnetskih zračenja pri čemu bi sve klimatske zone bile pomaknute.

Smatra se da će Sunčev sustav i sama Zemlja proći kroz određenu frekvencijsku promjenu što bi moglo utjecati na promjene ljudskih moždanih funkcija, promjene naše percepcije svijeta oko nas te nas primorati da „progledamo“, tj. uvidimo mnogo toga što nam dosad nije bilo jasno.

U prilog tome govori i činjenica da je otkriveno da se frekvencija/ritam "srca Zemlje" ubrzava. Naime, tzv. "Schumanova rezonancija" - elektromagnetski valovi koji se kreću Zemljom u određenoj frekvenciji iznosili su do nedavno 7,83 Hertza. No, u dijelovima srednje Europe dostižu već 20 Hertza, u Kaliforniji 30 a na pojedinim dijelovima Zemlje premašuju čak i te brojke.

preporod čovječanstva - promjena svijesti - čovječanstvo ulazi u novu fazu razvoja, kod čovjeka će se razviti nove sposobnosti. Tvrdi se da trenutno koristimo samo 10% svojih umnih sposobnosti i 8% DNK. Pod utjecajem galaktičkih promjena na ovaj će se dan, navodno, dogoditi važan evolucijski korak u ljudskom razvoju, evolucija (širenje) ljudske svijesti s novim sustavom vrijednosti. Otkrit će nam se nove dimenzije. Trenutno su nam poznate samo 3 dimenzije, a spominje se da ćemo nakon ovih promjena prijeći u petu dimenziju. Time ćemo imati dostup znanjima kojih dosad nismo bili svjesni svojim ograničenim umom. Bit ćemo sinkronizirani s Kozmičkom Inteligencijom. U svemiru postoje crne rupe za koje se kaže da su portali u druge dimenzije.
 

Mi osobno ne možemo tvrditi što je istina a što nije po ovom pitanju, ali možemo sa stopostotnom sigurnošću tvrditi da što god se dogodilo, događa i ima dogoditi, bit će za naše dobro dokle god kultiviramo svoje vrline kao što su ljubav, mudrost, vjera i ostale, i dokle god se ne podajemo napastima kao što su strah, brige, kritiziranje i ostale.

U tom kontekstu predlažemo detoksikaciju tijela i duha kao pripremu za 21.12.2012. ali i za sve druge dane:

  • živjeti u atmosferi ljubavi - od svega je najvažnije održavati vibraciju ljubavi u sebi, jer ona čini čuda. Njome se povezujemo sa svojim Izvorom, sa Stvoriteljem, i time postajemo svemoćni;
  • ne unositi u sebe toksične elemente. Recimo, ne piti ni jesti ništa iz konzerve ili limenke, jer aluminij je toksičan. Ne unositi u sebe bilo kakve štetne tvari, ili barem smanjiti količinu - znaš već o čemu govorimo: cigarete, alkohol, droge, junk food, bijeli šećer... Tjelovježba je jako važna, jer između ostalog pomaže izbacivanju toksina iz tijela;
  • pokajati se - svi činimo greške kojih jesmo ili nismo svjesni, pa je važno osloboditi se, riješiti se svih duševnih toksina. Često ne želimo priznati svoje grijehe i greške, pa ih nosimo na duši. Pokajanjem ih se oslobađamo. Izgladi sve nesuglasice, nemoj s nikim biti u konfliktu - raščisti sve što se da;
  • oprostiti - oprosti svima koji su ti naudili ne toliko za njihovo dobro koliko za tvoje vlastito dobro, da bi i tebi koješta bilo oprošteno (Oče naš... oprosti nam duge naše kako i mi opraštamo dužnicima našim);
  • živjeti i uživati u životu ovdje i sada - opterećivanje sjećanjima iz prošlosti i brigama o budućnosti stvara u nama "negativnu" frekvenciju koja nam otežava ostvarenje blagostanja, dok s druge strane uživanje i "bez razloga" - bezuvjetna radost i ljubav - stvara u nama vibraciju koja nas štiti od nevolja i još k tome pomaže drugima u nevolji;
  • živjeti u harmoniji s prirodom - boraviti što više u prirodi i ne uništavati je niti je zagađivati;
  • živjeti s osmijehom na licu - smijati se i smiješiti se (drugima i sebi) što je više moguće. To nam podiže raspoloženje ali još važnije frekvenciju, pa postajemo magnet za još više razloga za smijanjem :-);
  • održavati dobro raspoloženje i biti dobronamjeran prema drugima;
  • ne žaliti se, nikoga ne kritizirati, osuđivati ni ogovarati, i ne slušati tuđe žalbe i ogovaranja - okani se svega što izopačuje dušu, a drži se svega što hrani dušu;
  • širiti svoju svijest - osvijestiti vidljivo i nevidljivo, slušati glas svog srca i pogotovo glas iz dubine duše (intuitivne osjećaje iz trbuha);

Ako ti se čini preteško kultivirati svoje vrline i držati se podalje od mana i slabosti, zadaj si ovaj izazov na kratki period - odluči se na provođenje ove detoksikacije samo do 21.12.2012. I tko zna, možda ti prijeđe u naviku, a motivacije ti neće nedostajati kad vidiš kakvo ima djelovanje. Ako ništa, dovoljno je da održavaš atmosferu ljubavi, a sve drugo će se potom posložiti na svoje mjesto. Kad god te je nečega strah ili brineš o nečemu, to znači da u tom trenutku ne osjećaš ljubav jer je nemoguće istodobno voljeti i strahovati. Nije prava ljubav ona koja boli, koju strah i brige drže u šaci. Ljubav, ona prava, daje ti krila, daje ti inspiraciju, poticaje, volju i sve drugo što trebaš da bi živio/živjela u blagostanju.

Bez obzira vjerovali ili ne da će se 21.12. nešto dogoditi, ova detoksikacija tijela i duha je dobrodošla jer, ako ništa, barem time ostvarujemo blagostanje :-)

Videoprilozi na YouTube-u vezano uz ovu temu
Nostradamus 2012
1:30:53
Apokalipsa 2012. Hoće li se proročanstvo Maja ostvariti?
44:18 min
Na Rubu Znanosti - 2012 i Mayanski kalendar - RTVHB
45:32 min
     
David Icke On 2012
9:00 min
ŠOKANTNO! Japanska princeza govori o 2012
7:45 min
21.12.2012 - NOVA TV - inMagazin
5:29 min

     x

   Kuku-lele

Na temu: samosažaljenje lipanj, 2012

Da ne povjeruješ. Sjedim tu i kukam kako je život nepravedan, a oko mene ljepota da je naslikat ne možeš. K'o s razglednice. Živim sad u jednom dvorcu ponad Berlina, usred šumarka, pored jezerca, u miru i ljepoti, i brijem kako mi je loše. Svašta nešto mi smeta - žabe su preglasne, kud su našle tol'ko kreketati, sunce mi piči drito u bulju, vrag ga odnio, nemam svoj prijevoz pa ne mogu do grada kad mi puhne, kradem bogu dane izležavajući se po cijele dane, škvadra fura svoj film, svako svoju brigu brine, pa me ne doživljavaju... Ma znam, nekom bi kreket bio mila majka, i da im je više sunca, mnogi jedva čekaju da se maknu iz grada i raspametili bi se da mogu tol'ko uživati u čarima prirode ili da im rit vidi puta i Berlina; neki bi sve dali da ne moraju šljakati po cijele dane, da mogu sve četiri u zrak k'o ja, da ih svi ostave na miru... Istina, mnogi bi mi mogli zavidjeti gdje sam i što sam, al ipak, neki vrag me ždere.

Nije da nije bed. Ubedirana sam jer me nešto ful razočaralo i povrijedilo pa sad želim okrenuti novi list u životu, al' ne znam što bih ni kako bih. Furam se ovih dana na jadnicu koju je Viša sila namagarčila, a slijepa sam za sve blagodati koje mi je ta ista Sila podarila. Neš ti nas ljude, povrijedi li nas jedna budala samo se toga 'vatamo, a sve one stotine drugih koji su ful dobri prema nama, njih pritom zaboravljamo. U jednom danu možemo imati ne znam kol'ko gala iskustava i samo jedno šugavo, al' čega ćemo se na kraju dana sjećati i time se opterećivati? Baš to. O tome ti ja govorim.

Ne znam kako je s tobom, al' meni je pun kufer tipova koji jedno vele a drugo rade. Ne zam zašto me to tol'ko dira, al' me dira. Nemoj mi prodavat fore, jer laka sam na okidaču. Budi, brate, pošten, ako ništa. Ima nas, fala Bogu, svakakvih, ovakvih i onakvih, i svi imamo svoje pluseve i minuse, sve je to normalno. Ima ih koji izvode bijesne gliste bez povoda, al' što su se baš našli na mom putu?! Znam, ne može mi uvijek sjat sunce, i kišni dani su potrebni za održanje harmonije u kozmosu, bez mraka nema svjetla, bla-bla-bla, zakon polariteta, yin yang, svaka medalja ima dvije strane... Nitko neće drugu stranu medalje, onu bez sjaja. Neću ni ja. Al' moram. Što veće pluseve imam u životu, tim više trebam očekivati jednakomjerne minuse - sve je to radi ravnoteže. Izgleda, ipak moram trpjeti tj. prigrliti minuse da bih mogla uživati u plusevima. Ništa mi ne preostaje nego negativnosti nekako okrenuti na pozitivno, naći u njima neku pouku i priliku. Pa i kiša dobro dođe, i mrak također. Vatra nas može i opeći i ugrijati, pa ti izaberi.

Nisam ja s brda sišla, znam da sve ima svoje, da sam si sama kriva, da svatko žanje što je posijao. Al' baš zato sam kivna, jer mi nije jasno kako sam se našla u ovoj situaciji. Neš ti situacije. Ruku na srce, tko još živi u dvorcu, i čim zakorači van već je u šumi! Kol'ki sanjaju da mogu malo do Berlina, da su im trbuh i novčanik puni k'o moji! Ipak, osjećam se izgubljeno i povrijeđeno, ne znam di mi je glava, sve mi je koma. Najviše me boli što sam nikom kriva ispala budala. Nemoj ti meni "bolje ispasti budala, nego iz aviona", jer sudeći po "masnicama", doduše onim internim, k'o da i jesam pala iz aviona. Usto, našla sam se u tuđini, i sve da je i najljepša na svijetu nije to to. Nije lako biti stranac, al' ne brine me to, nego kako sam se ni kriva ni dužna našla u banani. Ne kužim kako žanjem što nisam posijala. Karma, malo sutra!

Brijem nema smisla, nema karme, nema Boga ni pravde. Al' istodobno nešto mi ne da mira, druga strana medalje, pa si mislim opet me ćopilo. Sumnja nije đavo al' je vrag. Gdje mi je vjera kad je trebam! Nije mi po volji, pa kukam, jadna ja. I znam, nije prirodno imati uvijek "sunce", al' jedno je znati a drugo živjeti. Uhvatila me žuta minuta, ma šta minuta, žuti mjesec!

A onda se nekako, samo od sebe, po nekom prirodnom zakonu ili tijeku, ponovno ušulja sunašce u moj život. I ne smeta da mi, slikovito rečeno, piči drito u bulju. I žabe kreketuše kao da su naučile pjevati pa ih je milina slušati. Baš me briga, kupila ja auto u Berlinu, baš je dobar! Sve se nekako posložilo na svoje mjesto. Obasjalo sve sunce. Bacivši novo svjetlo na moj položaj, promjenom perspektive, odmakom od problematične situacije, uviđam što mi je sve to donijelo. I puno je više onoga na čemu mogu biti zahvalna nego onoga na što bih se mogla žaliti. Ziher je tako i kod tebe, zar ne?

Obladi, oblada, život ide dalje. I ja s njim. Samo naprijed. Za svaki korak nazad, dva koraka naprijed. Kao ples. Nema kuku-lele dok se pleše! Sve je to dio čari života.


Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#d 







             x

   Zeka-peka

Na temu: autentičnost

Oduvijek je bilo cool izlaziti i pritom popiti koju i zapaliti, dati si oduška i pustiti mozak na pašu. No, kako svi to rade, i tako uvijek Jovo nanovo, jedno te isto, meni to i nije cool kao nekad, nego, moram reći, dosadno i bezveze. Čorbine čorbe čorba.

Sjedim u bircu, svi loču, smrdi po pljugama, i kako trešti mjuza, svi, uključujući mene, samo trubimo isprazne i površne spike, mlatimo praznu slamu i tu i tamo nabacujemo koji osmijeh, reda radi. Jednom riječju, srednja žalost. Hvala Bogu, znam bolje misliti nego zbrajati pa si mislim, odi u klinac, što imam od toga, što mi to treba? Bolje bi mi bilo da sam ostala doma i frknula neki dobar film ili neko od moćnih TED predavanja, ili surfala YouTubeom za nekom rikavelom, ili udarila mašti na volju i otkačila se na svom blogu, ili prelistala neki od online modnih magazina, ili započela umjetničku revoluciju na Saatchi forumu ili jednostavno s Darekom dizajnirala ili komponirala nešto turbo novo... Da sam s vremenom na "ti" kao neki, bilo bi mi čak bolje i odigrati koju na playstationu da mi večer prođe bolje nego u ovom zadimljenom bircu sa šugavom mjuzom od koje boli glava, i škvadrom koja bazdi na daleko i široko. Fućkam ti ja takav provod.

Gledam tipa za našim stolom, neprikriveni ljubitelj dobre kapljice, visok metar i žilet al' ima pas za šta da ga ujede, urokan je mila majka, viče sve u 16, kakti pjeva, nemreš ga slušat'. Ona njegova trbušina k'o bure baruta samo što ne eksplodira, što je sve u njega umiješao, to je da te Bog sačuva. Znamo se, kao neka faca u svijetu financija, skidaju mu kape vizavi klikera u glavi, a gle ga sad, nisu mu svi na broju, posvađao se ful s mozgom. Udri brigu na veselje, kad ne "pjeva" melje sto na sat, pljuje na sve strane, pravi kerefeke i ceri se tko zna čemu, udarilo ga, nema dileme. Negdje na po' puta između ovdje i tamo gdje i carevi idu pješke složio se na pod koliko je dug i širok, pa ga ti sad diži. Zemljo otvori se! Kvazi-frendovski dižemo ga preko volje, mada bolje je da ga ostavimo pa nek' si drugi put misli, hoće li opet ovako zabrijat. Koliko je zaglibio, pitanje je hoće li se uopće ičega sjećati sutra. Sumnjam. Iskobeljali ga mi nekako do taksija, pa nek' taksist radi s njim što hoće. Kad ga udari po džepu, možda će ga to opametiti. Takvima kao on, to je bolje od šake u oko ili lekcije. Objesi ti, druškane, svu tu cugu, pljugu i corporation mački o rep, a i svoje klikere, jer ako ti to treba da se ful provedeš, žalosna ti majka. Fućkam ti ja to.

Kad sam bila mlađa i neiskusnija, povezivala sam otkačenu razuzdanost uz slobodu no sad znam da samo idiot smatra da razuzdanost ima veze sa slobodom. Kako je slobodan ovaj pijani financijer? Razuzdanim ponašanjem samo gubimo svjesnost i često svijest. Kad smo pod utjecajem alkohola, droga i drugih toksina, nemamo slobodu činiti što uistinu želimo, iako nam se čini da imamo. Parole tipa "Budi svoj", "Radi šta hoćeš" i slično ne nose vodu ako se time blamiraš i ne znaš za sebe. Isprazno kreveljenje i cupkanje na mjestu niti su definicija slobode ni cool provoda, ako se mene pita, a ne pita me se.

Kome trebaju pijanke, droge i slično? Očito, onima koji traže bijeg iz stvarnosti, što će reći, onima kojima je stvarnost šugava, zar ne? Kome razuzdanost u partijanju predstavlja gušt? Očito, onima koji su inače neka vrsta robova, podređeni bilo drugima bilo nekom sistemu, koji žive dirigiranim ili prisilnim životom, po tuđim mjerilima, pa im povremeno razularenje ful godi. Kad ti je život jedna krajnost tendiraš drugoj krajnosti radi ravnoteže, baš kao što to regulira zakon polarnosti. Kad ti je život previše reguliran imponira ti neregularnost - ludi provod i otkačeni ljudi. To je normalno. Ali normalno nije cool. Bolje je živjeti po svom, a ne po tuđim pravilima i očekivanjima, pa ti neće trebati da se negdje ispušeš. No, nisu samo podređeni skloni pijančevanju i drogiranju jer postoje stotine razloga zašto se netko odaje samouništavanju i raskalašenom ponašanju, no ipak se sve svodi na manjak ljubavi i autentičnosti u životu. Kako god gledali na alkač, narkotike i cigse, oni će nam kad-tad zapapriti čorbu. Nije tajna da nam škode i uništavaju nas, ali mnogi čekaju tek kad nagrabuse da se toga ostave. Svi imamo svoje razloge zašto nas privlači ono što nam šteti, neću ulaziti u to, jer izgovori, kakvi god bili, i oni najbolji, na kraju krajeva samo su izgovori za slabiće, za one koji su preslabi da se odupru napastima i budu autentični. Zato mi je sve to daleko od cool.

Svi mi prolazimo svoje faze eksperimentiranja i svoje uspone i padove tijekom života, i nije nam uvijek lako oduprijeti se napastima i čarima zabranjenog voća. Obitelj nas gnjavi, na poslu nas tlače, vijesti nas ubijaju u pojam, i da ne nabrajam. Sve je to za ljude. Dok se jedni ne daju samo tako, drugi podliježu oružju za masovno uništenje - da, stimulansi su upravo to.

Zabava nije više ono što je nekad bila. Prije je bilo dovoljno napiti nas, nabaciti nam koju dobru stvar u uši za gušt i to je bilo to. No, danas kad smo okruženi visokim tehnologijama i kad smo osvješteniji, zahtjevniji smo i ne pale više stare fore. Naravno, ima bedaka, k'o ovaj tip, stara garda, koji ne znaju bolje pa po starom briju isti stari film, i tako unedogled. Kome je to vrhunac zabave, neka mu, al' nama je to ful bezveze. Nula bodova. Sve smo to prošli milijun puta. Čorbine čorbe čorba. Treba nam nešto novo, nešto što je uzbudljivo, turbo otkačeno, smiješno i po mogućnosti nešto da ti pamet stane.

Hvala Bogu, kad već možemo birati u moru mrak multimedijalnih poslastica, onda cuga, džointi i pljuge nisu više neki đir - šuć-muć pa proli. Oni s malo soli u glavi ne trebaju se zatupljivati, osim ako im autentičnost nije jača strana. Kad smo već kod toga, možeš imati sve ovce na broju, novaca da ih nemreš izbrojat, al' ako nemaš autentičnost, ode glava. Hoću reći, ode sve u klinac. Svi oni koji se prave da su nešto što nisu, koji rade poslove za koje nisu, pa čak i kad ih dobrano plaćaju, okreću se flaši i maši. Kao, to će pomoći popuniti onu prazninu. Moš mislit! Nema tog stimulansa ni zeke-peke koja će popraviti osjećaj da nismo ono što jesmo. Jedino što pomaže, bolje od svakog kvazi-lijeka za dušu, jest biti svoj, kako Bog zapovijeda. Sve dok ispunjavamo tuđa očekivanja, trebaju nam tuđe stimulacije.

Umjesto dosadnih opijanja i opojnih stimulansa, kruha i igara kojima nas sistem drži u šaci, odvlači nas od naše autentičnosti, za zezanciju i provod imamo vlastito protu-oružje. Svatko ima svoje izvore naslade i zadovoljštine. Najveći je užitak u životu učiniti ili postići ono što su nam svi govorili da ne možemo. Najbolji je provod onaj koji nikad ne prestaje, koji je dio naše svakodnevice. Kad radimo ono što volimo, provodimo se cijelo vrijeme pa nam ne trebaju kojekakvi stimulansi. Za to je potrebno biti autentičan, pronaći smisao svog života, svoju svrhu u životu i biti hrabar i snažan duhom. Baviti se onime što volimo provod je u pravom smislu riječi, a kad to stvarno i provodimo svaki Božji dan, uspostavljanje blagostanja je prava zeka-peka.

Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#c 

 

  Što je cool?

Na temu: moć smijeha, kritiziranje

Ne postoji konsenzus o tome što je cool. Svatko ima svoja mjerila, i to je ok. Meni je cool kad netko reagira neočekivano pozitivno na neku negativnu situaciju. Recimo, cool su mi svi oni koji kad ih netko kritizira, umjesto da napadnu svoje kritičare istom mjerom, reagiraju totalno cool uz osmijeh i smisao za humor.

Gledala sam neki dan na CNN-u emisiju Piercea Morgana, u kojoj je dotični pitao svog gosta što ima reći na kritiku tamo nekog poznatog radio-prezentera. Netko (neću reći ja) bi se na njegovom mjestu odmah opravdavao i napao tu budalu s radija, a ovaj poznati komičar veli uz smijeh nešto u stilu: "Ma ima nešto u tome, trebalo bi me u top strpati."

Vjerojatno znate za slučaj Charlija Sheena, kako se povlačio po medijima nakon što je dobio otkaz TV kuće CBS s mjesta u humorističnoj seriji "Dva i pol muškarca" zbog razularenog ponašanja. Nisam njegova soja pa mi se nikad nije svidio, no moram priznati shvatila sam koliko je tip zapravo cool kad sam ga gledala u emisiji Jaya Lenoa na CNBC-u. Prošlo je već neko vrijeme od čitavog slučaja, spustila se prašina, i pojavio se novi Charlie Sheen. Sam je sebe ismijavao, govorio kako je bio pretjerao, skrenuo, prolupao i slično. U vrijeme kad je izgubio višemilijunski posao, prvotno je stalno govorio o sebi kako je on pobjednik, što je postalo meta izrugivanja, ali i trenda u kojem su se naveliko prodavale majice s njegovim citatom o pobjeđivanju. U ovom je intervjuu iskreno i s velikom dozom humora objasnio kako se tim ispadima želio osjećati bolje, mislio je da ako kaže "Ja sam pobjednik", da će tako i biti. Simpatično je samog sebe ismijao, što je moram priznati meni bilo skroz cool, pa mi je postao skroz simpatičan. A prije tog intervjua mi je bio, blago rečeno, skroz odbojan. Priznao je da je bio na njihovom mjestu, i on bi sebi dao otkaz. Priznati svoju grešku u mojoj je knjizi jako cool! Kao i imati smisao za humor u nezgodnim situacijama.
Evo tog intervjua, za one koji kuže engleski: http://www.iviewtube.com ili http://www.nbc.com


Pošalji prijateljima link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#b 







              x

   Svi smo mi Sanader!

Na temu: pohlepa, korumpiranost, zloupotreba položaja, kritiziranje

U pravu ste. Sanader je stvarno ispao ruglo od čovjeka. Sram ga bilo! Fakat nije bilo u redu to što je napravio. Uzevši u obzir okolnosti, normalno je da se sad nastoji svim silama izvući, opravdati i izbjeći kaznu. Očito, pao je na niske grane, a u tome kako se na njima snalazi i kako će ustati možemo i mi pronaći neku svoju lekciju. Naime, ruku na srce, nismo li svi mi nekad podlegli pohlepi i dali se podmititi?

Ljudi kao Sanader nisu pali s Marsa. On je odnekud došao. On je produkt društva u kojem živimo. I ako treba nekog kriviti i kritizirati, onda je to društvo. Sanader nije toliko kriv, koliko je odgovoran. Mogao je reći 'ne', mogao je ne pasti u napast, mogao je prilikama pokazati leđa, mogao je preuzeti odgovornost za svoje postupke, ali nije. Zašto nije? Zašto ni mi ne kažemo 'ne' našim napastima? Nije to učinio jer živi u društvu u kojem se takvo ponašanje tolerira, jer smo svi mi kao on, htjeli mi to priznati ili ne. Živimo u društvu u kojem svatko gleda na svoj džep, da se osladi na tuđ račun, da pokupi koliko može. Pa nije Sanader jedini. Svi smo mi Sanader.

Možda je on oličenje pohlepe, koruptivnosti i zloupotrebe položaja, ali ne zbog toga što je više pao u napast od drugih nego samo zato što su njegove cifre veće. To je samo zato što je bio na višoj poziciji. Ne postoji hijerarhija grijeha, nešto kao njegovi grijesi su gori od naših. Nije on ništa lošiji od nas. Što? Nek govorim za sebe?

Da te pitam, jesi li u minusu? Trošiš li više nego što imaš? Zašto? Možda to ne zoveš pohlepom, sigurno imaš super opravdanja. Znam, bez mobitela se nikako ne može, bez novih cipela, bez ovog ili onog, treba djeci omogućiti ovo ili ono... Imao je i Sanader svoje razloge.

A što je sa svima onima među nama koji se koriste ne znam kojim sve vještinama manipulacije kako bi klijenti od nas nešto kupili ili više platili? Radimo li to iz ljubavi ili pohlepe? Želimo li više novaca ili zadovoljnih klijenata, više stvari ili ljubavi?

Trgaš li se kao većina za sve što je besplatno ili na rasprodaji, pa čak i kad ti to ne treba? Koliko je tu pohlepe, a koliko potrebe?

Možda kod sebe to ne zovemo korupcijom ni mitom, kad spustimo svoje standarde zbog sigurne plaće ili bonusa, ali princip je isti. Kol'ki samo rade poslove koje ne vole, sve zbog love! Prodane duše na svakom su uglu, vjerojatno i u vlastitom domu, jednu možemo možda čak i u ogledalu vidjeti. To je, ako se usudimo otvoriti oči. Jer svaki onaj koji ne živi u blagostanju, svom prirodnom stanju, znači da je napravio odmak od svojih vrlina i pao u napast nekoj mani.

"Kakvo stado takav pastir."
- Narodna poslovica

Da, dragi moji, svi smo mi Sanader. Možemo kamenovati nekoga koliko hoćemo, ali kad kamenujemo jednog od nas, kamenujemo i sebe jer svi su u našem društvu djelić jedinke, koja svakim kamenovanjem postaje slabija. Stoga, umjesto da kamenujemo jedni druge, pomažimo jedni drugima da ne padnemo u napast, a kad netko od nas padne u napast pruži mu ruku, izvuci ga. Jer time jačamo svoje moralne mišiće. To je duhovna teretana. O tome ti ja pričam.

Ne, ne trebamo, ni ne smijemo tolerirati zlobu ni grešna djela, ali trebamo voljeti i tolerirati ljude, pa i one grešne. Oni nas najviše i trebaju, trebaju našu ljubav za transformaciju. Ne osuđuj osobe, nego djela. Osoba je više od sume njezinih djela. Često zbog jednog jedinog lošeg djela, zaboravimo na stotine drugih dobrih djela. Nije red. Kako bi bilo da na tebe tako gledamo?

Ne odbacuj osobu samo zato što mu neka djela ne valjaju. Jer ni ti nisi bezgrešan/na. Ne moramo baciti čitavu jabuku ako je u njoj crv. Ima onih koji to čine, pa gladuju. Možda i ti 'gladuješ' jer odbacuješ dobre stvari i ljude zbog jedne negativnosti. Radije baci crva, a ne jabuku, odreži truli dio i pojedi ostatak jabuke, uživaj u njenim dobrim stranama. Sanader, iako ima nešto trulo u sebi, kao svatko od nas, ima isto tako dobre strane. Nismo ga bez veze svojevremeno stavili za premijera. Ima u njemu još dosta toga što možemo "iskoristiti".

Sad, možeš njega i njemu slične i dalje kritizirati i time ništa ne postići, ili možeš - na krilima ljubavi, suosjećanja, praštanja i tolerancije, umjesto širenja negativne vibracije svojim žalopojkama, preuzeti odgovornost za svoj život i prestati kriviti druge za svoju nevolju. Mene Sanader nije oštetio, a ako tebe jest, možda je to zato što nisi preuzeo/la odgovornost za svoj život. Dokle god smo ovisni o drugima za svoj život, za svoju sreću i uspjeh, nećemo to nikad biti. Nema tog Sanadera, koji može ukrasti moju sreću! A kako je s tobom? Daješ li mu tu moć? Bravo. To se traži.

Nek se i drugi to pitaju. Pošalji im link na ovaj prilog kolumne - http://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna1.html#a

Komentari na ovaj prilog kolumne
30/10/2013
Biserna:
žalosno i istinito. Bit će poučno ako se tu nađemo i pozitivno usmjerimo. Svima želim u tome uspjeh.
Biserna
20/11/2012
Dolores, 31 g., Zagreb:
haha.. istinito.. :)
Poruka za  
urednike
  Životna škola ima ekskluzivno pravo na ovaj članak, prema tome drugima nije dopušteno njegovo objavljivanje.
  Imamo mnogo drugih članaka koje možete objaviti pod uvjetom da navedete izvor i link - pogledajte na dnu poruku za
  urednike. -
Top članci.
Home | Uvjeti korištenja | Zaštita podataka | Sitemap
Copyright © 2009 by Talidari :: Designed by Talidari