Intuicija
autor: Talidari
Vezano uz članak: "Kvocijent intuicije"

U ovim odabranim ulomcima iz romana "Čarobno drvo" inspiriraj se doživljajima likova vezano uz temu intuicije.

I

mala je još toliko vremena da na brzinu promisli i apsolvira ovaj doživljaj. Konstatirala je da je prikupljanje znanja, kojem se posvetila tijekom svih ovih godina formalnog obrazovanja, nije učinilo boljom osobom, a pogotovo ne sretnijom – nije ju dovelo do zadovoljstva ni približno kao ovaj nevini cvrkut ptičice.

  ‘Aj dobro, kažu obrazovanje će nas pripremiti za bolju budućnost, al' gle ti sve te ljude s diplomom u džepu kako samo jadno žive! Kako to? Ne govori li to da diploma i nije neka viza za uspjeh u životu, kako nam stalno tupe?’ zapitala se. I dok je tako kemijala o smislu, sve uvažene intelektualne akrobacije kao da su izgubile na vrijednosti jer je nisu dovele do sreće.

  ‘Zar nije cilj školovanja osposobiti nas za sretan život?’ pomisli. ‘Što mi vrijedi znati logaritme ili imena najviših planina svijeta, kad mi to ne donosi nikakvu korist i još mi je zlo od svega toga?! Kad smo već kod toga, kladim se da je učenje ono što dobiješ kad u rječniku pogledaš pod „dosada“. Zašto nas, recimo, ne uče o čemu to ptice pjevaju, baš bih to voljela znati?! Ili o tome kako biti sretan. Što mi znači znati da je zbroj kutova u trokutu 180 stupnjeva kad nemam pojma kako tu informaciju iskoristiti za oplemenjivanje svog života?! Pritisak pod koji nas stavljaju u našim školama tako je velik da je gotovo potpuno osakatio ljudsku intuitivnost i doticaj s prirodom, pogotovo s onom istinskom i vlastitom. Tradicionalni nauk stimulira um, a što je sa senzibilnošću?!’

Akcija
čarobno drvo
Čarobno drvo
Pozivamo vas da sudjelujete u akciji u kojoj svaki mjesec zajedno svladavamo pojedine vještine i usvajamo korisne vrline.
Opširnije »
  Onda još pomisli kako je zbog ocjena u školi tjeraju da memorira mnogobrojne činjenice kao da je kakav kompjutor, a ne ljudsko biće. ‘Ako mi ikad u životu budu zatrebale sve te činjenice, uvijek ih mogu potražiti u enciklopediji, jer ionako ću ih s vremenom zaboraviti. Čemu se onda time opterećivati?! Ako žele da nešto vrijedno naučim, zašto me ne pouče kako uopće učiti, kako zapamtiti sve silno gradivo? Zašto me ne nauče kako da upotrijebim svoje srce i intuiciju, a ne samo mozak? Zašto me nisu poučili kako da se oslonim na instinkte, umjesto samo na činjenice – na takozvano znanje?! I ovaj jutarnji umor, nije li on posljedica silnog štrebanja proteklih dana, tjedana i mjeseci, i to podataka koji mi vjerojatno nikada neće trebati u životu i koje ću svejedno brzo zaboraviti?! Zar učenje ne bi trebalo biti gušt, a ne tlaka?!’ Prava bujica pitanja koja u stvari nisu tražila odgovore već više sama po sebi odgovarala na njezin vapaj. ‘Pitanja koja su ujedno odgovori! Koja misao! Odakle mi samo sve te ideje? Da nije od ptičice?’

– Ma, glupost – reče naglas odmahujući glavom – kaj mi pada na pamet! Fakat sam prolupala!
‘Gubiš razum? Bravo, samo tako!’ bila je to njezina sljedeća misao i to je skroz naskroz zbuni, jer je znala da takvo što nije nikako moglo doći od nje same, jer koliko ona zna, gubljenje razuma nije nešto bravurozno. Dapače. A sad milijunsko pitanje: odakle dolaze misli? Tko ili što donosi umu jednu takvu suludu pomisao?

  ‘Možda ptičica? Možda se pod gubitkom razuma misli prestanak umovanja kako bi se čuo glas srca. Što ako je ova ptica u stvari prerušeni anđeo? Čekaj malo, vjerujem li ja uopće u anđele? I ne baš. Ili?’ nerazumne su se misli redale jedna za drugom.

   No ipak, prisluškujući čavrljanje svojih misli s ptičicom, nekako je dobila odgovore koje je tražila. Postalo joj je jasno da su jutarnji umor i tjeskoba samo odraz stanja njezina uma, preopterećenog hrpom naštrebanih činjenica. Proleti joj glavom misao da su taj umor, grčevi i povraćanje vjerojatno signali da nešto nije u redu i da bi trebalo promijeniti neke stvari, recimo prekinuti formalno školovanje i prihvatiti se neformalnog. No jedno je znati što nije u redu, a sasvim je drugo imati petlje učiniti nešto u vezi s time. Kako da se odupre onom što je muči, suprotstavi višestoljetnom sustavu, kad je to usađeno u njezine korijene? Pomisli: ‘Bila bi to ludost ravna izazivanju medvjeda izvan njihovih kaveza. Sustav bi me zgazio dok si rek'o keks.’ Ako smijem primijetiti, još uvijek nije bila kadra pojmiti koncept suprotstavljanja pojedinca čitavom svijetu.

  „O Bože, pomozi.“ Čim je to izustila, uzdahne duboko i prisjeti se da je negdje pročitala kako pčele, bez imalo znanja matematike i fizike, bez diplome inženjera i arhitekta, uspjevaju ono što čitava ljudska rasa, sa svom svojom inteligencijom i tehnologijom, nije u stanju – od četrdeset grama voska izgraditi košnicu u koju stanu dva kilograma meda. Bez stručnih uputa i konzultacija, ravnajući se isključivo prema urođenim instinktima, pčele su u stanju izgraditi geometrijski nevjerojatno egzaktne, šesterokutne ćelije saća. Da nije tako, med bi se začas razlio. I to uspjevaju u potpunom mraku, od građe koju same proizvode - voska. Nije li to fascinantno?! Nitko zapravo ne razmišlja o tome; uzimamo to zdravo za gotovo.

  ‘Hm, možda bih se i ja, poput pčela, trebala u životu više oslanjati na svoje instinkte nego na diplome’, zaključi Magda na kraju i to joj priskrbi snage da napokon raskrsti s mnogim svojim dotadašnjim poimanjima i zabludama. Na licu mjesta čvrsto odluči da će potražiti znanje izvan okvira uvriježenih metoda naobrazbe i upoznati svijet izvan korica udžbenika i katekizama, što je značilo napustiti faks, a i domovinu. Ni "učenje kroz praksu" ili tzv. "learning by doing" niti "učenje kroz školovanje" nisu bili ni približno privlačni kao "učenje kroz putovanje", tako da je obrazovanje kroz putovanje postalo njezin đir. Zavedena ptičicom i nadahnuta pčelama, Magda se pitala bi li mogla naučiti stvari, a da je nitko ne poučava i bi li mogla znati stvari, a da ih ne uči.


  Po dolasku kući, bacila se ravno u krpe, ali dugo nije mogla zaspati. Neprestano je razmišljala o događanjima te večeri, o čarobnom drvetu i izgledima da ga stvarno pronađe, o plesnoj ponudi za Istanbul, o obiteljskim problemima i onima vezanim uz faks. Iskreno, nimalo joj se nisu sviđale okolnosti u kojima je tada živjela, najradije bi digla ruke od svega. No nije bila sigurna da bi to išta riješilo. Pitala se bi li možda bilo bolje da iskoristi te teškoće kako bi ojačala svoju ustrajnost i strpljivost. Razmišljala je o tome što zapravo želi, i zašto to želi. Naravno da je htjela završiti fakultet, no shvatila je da su se razlozi za to sveli na udovoljavanje roditeljima. Na ekonomiju se upisala najviše zbog frendica koje su je također upisale. Kako nije imala pojma što želi studirati, odlučila se za isto što i većina njezinih frendica iz srednje. Ionako je to bio studij koji je omogućivao najveći izbor poslova po završetku, stoga nije bilo teško odlučiti se za njega. U svakom slučaju, studiranje ekonomije nije bio izbor njezina, već tuđih srca. Stari bi rekli: "vidjela žaba gdje se konji kuju pa i ona digla noge". Nastavila je razmišljati o tome što zapravo želi od svog života, čime se želi baviti. Ništa joj pametno nije padalo na um. 'Koma', pomisli, 'ne pada mi na pamet ništa drugo osim da želim biti slavna i bogata, treba me u top strpati!' Provela je neko vrijeme tako mozgajući, no to ju je samo učinilo dodatno ciničnom. To što je voljela čitati, pisati i putovati nije shvaćala ozbiljno, jer nije mogla ni zamisliti kako bi od toga mogla živjeti. Odgajana je u uvjerenju da se takve stvari ne isplate i da se treba opredijeliti za neki "siguran" posao.

  Potom joj je sinulo da mora već jednom donijeti odluku o tome hoće li nastaviti studij ili ga ostaviti i otići u Istanbul. Čudno kako su je sve njezine misli vodile prema tome da ugrabi ovu avanturističku priliku, dok su je mišljenja ostalih, uključujući najvjerojatnije i ona njezine obitelji, vodila u suprotnom pravcu. Uto se sjeti razgovora s Lenom koji su vodile u hostelu na njujorškom Times Squareu, kad je rekla kako bi joj bilo puno lakše upustiti se u rizike da dolazi iz nesređene obitelji. Sad je dobila što je htjela pa nakon dubokog udaha napokon odluči da će ipak poslušati svoj osjećaj u želucu i upustiti se u avanturu. Cijela njezina budućnost ovisila je o ovoj odluci, zato je i bilo tako bitno da poduzme nešto značajno.
Tko riskira, profitira, zar ne? Ne može to svatko; ostaviti faks, staviti svo svoje obrazovanje na kocku, odlučiti se radije za putovanje nego za studiranje, odvažiti se na nekonvencionalni stil života, odbaciti vrijednosti svoje okoline, izložiti se riziku i izrugivanju – sve to zbog tamo nekog čarobnog drveta i vlastitih prioriteta. Za to treba biti posebnog kova, a Magda je očito bila jedna od takvih, svojeglava hazarderka. Neustrašiva Lena zarazila ju je svojim "moraš slijediti svoju intuiciju", što se podudaralo s onim što je Demir govorio. Magda je ionako već raskrstila sa svojom obitelji i donekle s obrazovnim sustavom, religijom i društvenim pritiscima pa kad je prilika da se svega toga riješi pokucala na njezina vrata, bila je spremna ugrabiti je. Tada još nije znala da je sve to kemijanje bilo gubljenje vremena jer, za razliku od njezinog uma, njezina je duša već odavno zacrtala njezin put.

  ''Potraga za čarobnim drvetom bit će kao da tražim iglu u plastu sijena, al' neka. Bit će to avantura i po'! A i morat ću izaći iz svoje zone komfora i izložiti se rizicima. Jer, bez hrabrosti nema radosti!“ Potom su joj navrle sve ostale misli koje su podržavale tu odluku. Sjetila se ptičjeg cvrkuta i obećanja koje je svojevremeno dala tom pernatom vjesniku. Sjetila se da je Istanbul bio jedan od prvih gradova o kojima je maštala dok je, sjedeći pred atlasom u Kanadi, nesvjesno prizvala kartu blaga. Osjećala je da joj srce jače zaigra pri pomisli na odlazak, nego na ostanak. Slogan 'uvijek treba slijediti srce' tada je bio u modi, pa je bilo i prirodno prepustiti se tom trendu. Mada, ono što tada još nije znala, jest da uopće nije slijedila svoje srce kako joj se to činilo, već intuiciju. Srce joj je bilo puno straha, tjeskobe, sumnje i drugih negativnih emocija. Ali osjećaj u želucu je prevagnuo i poslužio kao vodilja. Tajanstvena intuicija pokazat će se pouzdanim komunikacijskim mehanizmom njezine duše, a time i Svemogućeg Boga, jer duša je produžena ruka Boga. Drugim riječima, slijediti osjećaj u želucu znači slijediti Boga.

  Osim toga, prema Demiru, karta blaga bila je zapisana intuicijom i samo se trećim okom mogla čitati. Bila je sva na iglama zbog pustolovine koja ju je očekivala, ali je to nije uzrujavalo, već uzbuđivalo i radovalo. Na kraju se dosjetila male Pipi Duge Čarape, njezina heroja iz djetinjih dana. Oduvijek je htjela biti poput nje, onako pustolovnog duha, luckasta i bezbrižna. I s tom je slikom napokon utonula u san.


  Kad se ukrcala na vlak za Hrvatsku, bila je potpuno shrvana. Cijeli cjelcati put u Italiju pokazao se potpunim fijaskom i nije znala koga ili što bi krivila za to. Najviše ju je mučilo to što je cijelo vrijeme slijedila svoje srce, a ispala je katastrofa. Nije ju toliko ubedirao neuspjeh, koliko spoznaja da ne može računati na srce kao kompas. Slijedila je svoje srce i u Toscani, i Veneciji, i Milanu i evo kako je sve završilo! Pravo duševno umorstvo. Ovo ju je iskustvo naučilo da ne vjeruje svome srcu, a pokopala je time i svoje povjerenje u intuiciju. Barem na neko vrijeme. Trebalo joj je još da shvati što je uopće intuicija i kako se razlikuje od šaputanja srca.

...

   Ponekad bi se navečer našla s Lenom. Jednu takvu večer žalila se na sve one koji su tvrdili da pri donošenju životnih odluka uvijek treba slijediti svoje srce.

„Očito nisi načisto s time slijediš li svoje srce, instinkte ili intuiciju. Nije to isto. Ja sam za da slijedimo svoju intuiciju, a ne srce ni um koji su varljivi. Treba slijediti intuiciju, a činiti sve sa srcem. To ti je moja vjera.“, suprotstavila se Lena, po običaju.

„Tvoja vjera?! Znači, ipak imaš Boga. Imaš kakvo drugo ime za njega ili ga jednostavno nazivaš 'intuicija'?!“, rekla je to kao da se se izruguje. Ovog puta nije bila raspoložena za Lenina filozofiranja.

„Da, iskali se na meni, 'ajde. Raspali. Vidim da si laka na okidaču. K'o da sam ti ja kriva za tvoju nevolju. Ne moraš me odmah napadati. Jel' ti od toga bolje?“ Lena joj nije htjela ostati dužna.

„Ne radi se o tome da se želim bolje osjećati, već o tome da želim bolje razumjeti. Reci mi, što ti tvoja presveta intuicija veli, što sam pogriješila vezano za, recimo, put u Milano? Znaš već što se dogodilo, ili bolje rečeno što se nije dogodilo.“

„To se vidi iz aviona! Pogriješila si što nisi slijedila svoju intuiciju. Ona nam uglavnom govori iz trbuha. Orijentirala si se prema srcu umjesto prema trbuhu. Umjesto cik učinila si cak. Iako, ako se mene pita, nisi slijedila čak ni srce.“

„Da, baš! Nego što sam slijedila, bubreg?“

„Nisi ništa slijedila nego si reagirala instinktivno ili nagonski, što nema veze sa srcem, a ni s intuicijom.“ konstatirala je Lena.

„Misliš da me neki neodoljivi poriv nagnao na da učinim nešto iracionalno?“

„Mislim da si djelovala impulzivno zbog tjeskobe. Čini mi se kao da si samo reagirala na situaciju, k'o da si zbog svega imala potrebu izaći što prije iz svoje kože pa tako i iz vlaka a i grada Venecije, čim se pojavio neki valjani povod. Vjerojatno se nisi nikako htjela vratiti doma. Možda je to bila zadnja stvar koju si htjela napraviti, a uz to si i oduvijek htjela vidjeti Milano pa si samo malo skrenula s puta. Mislim da to nije imalo nikakve veze sa slijeđenjem srca nego s bijegom ili s očajnom željom za nečim drugim boljim od povratka ničemu; trebalo ti je nešto da te razvedri. Meni se čini da te strah natjerao da skreneš s puta. Nije ni čudo da od toga nisi ništ' dobila. A opet, nikad se ne zna, da nisi tak' brzo odustala od traženja posla u Milanu, možda bi nešto na kraju i našla i onda ne bismo imale sad o čemu raspravljati. Možda je sav problem bio u tome da si se prebrzo predala, prerano odustala. Al' nema smisla razbijati glavu s tim 'što bi bilo kad bi bilo', je l' tako? Jer, eto te, žive i zdrave i za par iskustva bogatije, zato glavu gore! Milijuni ljudi mogu samo sanjati o posjetu Italiji. A tebe on ništa nije ni koštao, sretnice. Nije li i sreća to što si imala kod koga biti u Milanu i da ti je netko u svemu pomagao i uzdržavao te? Jesi li uopće zahvalna za to i svjesna koliko si sreće imala u svemu i kako ti je to bilo dobro iskustvo?” Na Magdino slijeganje ramena Lena je nastavila: „Zato, smatraj se sretnicom umjesto da brundaš. A tko zna, možda je i bolje da se nisi tamo skrasila, jer te možda negdje drugdje čeka nešto još bolje. To što ti nazivaš katastrofom, ja zovem srećom. Sve je stvar perspektive, stvar stava.“

'Istina', pomislila je Magda. Ovaj ju je razgovor malo utješio, ali istodobno ju je zbunjivala cijela ta priča o intuiciji.
„Znaš što mene uvijek buni? Kako prepoznati kad se radi o intuiciji a kad o instinktu? I kako razlikovati intuiciju od srca?“ Nije očekivala odgovor, ne od Lene. Samo je razmišljala na glas.

„Ako mene pitaš, rekla bih da je najbolje jednostavno postupati kako god ti se sviđa bez obzira hoćeš li od toga nešto dobiti ili ne. Svako toliko moraš malo stati na loptu i jednostavno uživati u životu, a ne stalno trčati prema nekom cilju. Nekad napredujemo, a nekad nazadujemo, al' igra je duga. Uostalom, nisi zapravo imala nikakvih problema u Milanu, je l' tako? Malo si se provela, kaj ne? Čemu onda jadikovke? Daj se skuliraj, koka!“ Odgovor kakav se samo može i očekivati od Lene.

„Da se skuliram“, ponovila je dok je razmišljala o značenju tih riječi.

„Ma da, nemoj se time zamarati. Pa, nije kraj svijeta. Što je bilo, bilo je. Život teče dalje.“

   Nije bilo jednostavno prijeći preko ove teme samo tako. Fakat je htjela naučiti raspoznati intuiciju od varljivih impulsa koji dolaze iz uma i srca. Nakon malo neuspješnog mozganja predala se ali uz obećanje samoj sebi da će jednoga dana pronaći odgovor. Po njezinom je mišljenju pitanje bilo na mjestu. Bilo je to pitanje intuicije naspram intelekta i srca.


"Da, ali u tome i jest problem. Ne vidim svoj put; vidim ih ili nekoliko ili ni jedan."

"Koristi svoju intuiciju umjesto očiju i bolje ćeš vidjeti."

"Lako je to reći, ali u praksi to izgleda drugačije. Najčešće uopće ne razaznajem intuiciju."

"Znam da je to izazov, neka vrsta zagonetke, i tako to moraš gledati. Čim to počneš promatrati kao problem, tvoj pogled na svijet se iskrivi i onda si opet na početku. Gledaj na to kao na igru; igraj se s time. Nemoj komplicirati s predodžbama i nepotrebnim pravilima. Intuicija je obično prvo što ti padne na pamet ili onaj manje racionalan izbor. Nju osjetiš u utrobi, u želucu. A postoji i čarobna formula s kojom možemo bolje načuti intuiciju i vidjeti svoj put! Jesi li spremna da je čuješ?"

"Nego što."

"Post + molitva + milostinja. Budući da slijeđenje intuicije vodi ka blagostanju, ovo je ujedno i formula za blagostanje. Svaki put kad moraš donijeti neku važnu odluku udruži ovo troje koliko god možeš, možda na jedan dan ili više, dvadeset i jedan dan, ili čak četrdeset dana, i tada ćeš uspjeti uvidjeti ono što trebaš učiniti kako bi postigla blagostanje. Postom će ti se pročistiti tijelo, izoštriti osjetila, razbistriti um, s očiju skinuti mrena, sluh će se izoštriti i crijeva pročistiti pa ćeš moći primati jasne poruke ili inspiracije od Boga putem intuicije koja se očituje upravo osjećajima u želucu. To su neka vrsta predosjećaja. Molitvom ćeš dozvati duhovna bića koja će ti pomoći, a kad daješ milostinju u bilo kojem obliku, siješ dobro sjeme. Žetva će doći u pravo vrijeme. Što više dobra posiješ, više ćeš plodova ubrati. Milostinja je jedan oblik ulaganja."


„Još uvijek mislim da se trebaš skulirati. Jesi li ikad pomislila da je postavljanje pitanja samo sebi svrhom? Ideš mi na živce sa svim tim neprestanim, nemogućim pitanjima.“ Leni se frigalo za pomirenje, jer joj je više stalo da dokaže da je u pravu. Istina joj je bila važnija od mira.

„Što je to nemoguće s njima? Mislim da svako pitanje treba naći svoj odgovor, jednako kao što svaka brava treba svoj ključ a svaki lonac svoj poklopac. Zajedno su osmišljeni i smisao je spojiti ih. Samo ih želim spojiti. To je sve. Je li to možda zločin?" Magda se nije dala.

„Jest, ako nastavljaš dosađivati. Definitivno postoji vrijeme kad treba nešto pogurati, i vrijeme kad se treba povući. Ponekad nam stvari same dolaze kad ih najmanje očekujemo. Ne trebaš uvijek siliti. Prepusti se intuiciji. Sigurna sam da će ti se stvari koje trebaš znati otkriti na najprirodniji način, samo ako ne kompliciraš pretjeranim racionaliziranjem. Ne moraš saznati stvari samo kroz učenje ili kroz druge. Daj opusti se već jednom, otvori se i vidjet ćeš što treba."

„Ne znam. Uvijek mi se čini da trebam nešto učiniti, a ne samo bezveze sjediti.“

„Ne, ne. Nemoj ništa činiti, samo budi." Iznenađenje, iznenađenje, Lena se opet protivi.

„Misliš na meditaciju i te stvari? Meni to ništa ne pomaže.“

„Vjerojatno zato što nemaš strpljenja. Uvijek želiš rezultate odmah, zar ne? Ne može to tako. Ako mene pitaš, za vrijeme meditacije je uvijek obrnuta fiziologija* na djelu. Potrebno je čuti svojim očima i vidjeti svojim ušima, a ne obrnuto.

„Nelogično!“

„Baš tako. Kome treba logika kad imamo intuiciju?! Ne trebaš oči da bi mogla vidjeti ni uši da bi mogla čuti. Mali Princ kaže da trebamo gledati srcem, a ja ti kažem da gledati možeš još i dalje, ali trbuhom, tj. intuicijom. Najvažnije  stvari u životu ne možemo vidjeti očima ni čuti ušima. To ti je što znači vidjeti ušima i čuti očima, draga moja. Kroz meditaciju možeš sve spoznati iz prve ruke, a ne da saznaješ od drugih ili da učiš o tome."

„Hm, možda ima nešto u tome“, Magda je zadržala tu misao za sebe. Dati Leni za pravo je tada još bio nezamisliv koncept.

No, Lena stavi još šlag na tortu: „Zadnja stvar koju ti želim predložiti u vezi odgovora koje tražiš, jest da, kako bi pronašla odgovor na svoje pitanje kako riječi mogu imati moć da aktiviraju širenje svijesti i kako možemo koristiti riječi da se to postigne, predlažem da pogledaš Prvu poslanicu Korinćanima 2 pa će ti sv. Pavao odgovoriti. I kad si već tamo, svakako pogledaj Mateja 17:21. Tu je odgovor na sva pitanja. Ništ' me ne pitaj. Samo zapamti, ovo pročitaj kad god trebaš smjernice. Ali trebaš to čitati s trećim uhom.“

„Misliš trećim okom?"

„Ne, ovo čitaš trećim uhom. Odgovor nećeš vidjeti, nego čuti. Shvatit ćeš što mislim kad pročitaš.“

 

* Ne miješati s obrnutom psihologijom (reverse psychology)


Lena je imala drugačije mišljenje po tom pitanju: ''Ja smatram da je trud precijenjen. Mislim da će i bez truda sve prirodno doći na svoje mjesto, samo ako se uskladimo i stopimo s prirodom.''

E sad, tko se ne bi složio s tim?

''Misliš, pustimo stvari da idu svojim tokom?'' Magda je željela potvrditi.

''Upravo tako. Prepustiti se intuiciji. Uvijek dobivamo instinkte koji nas gurkaju u pravom smjeru, ali mi im se najčešće odupiremo, jer oni često traže od nas promjenu.''

''To je to! Upravo tako; glavna sila koja donosi napredak je promjena!'' tvrdila je Magda, i zatim dodala, ''Snovi , bez obzira koliko znaju biti besmisleni ili nemogući, potiču me da se prepustim novim vjetrovima i tako promijenim stvari.''

''Kad bolje razmislim, jesi li ikad imala osjećaj da, koliko god ti tražiš čarobno drvo, ono isto tako traži tebe? Ili još bolje, da si zapravo ti to drvo?''

''Vidi ti to. Dobro si to rekla!''

''Kad smo već kod toga, ne želim ti potopiti sve lađe, no što te to zapravo tjera da i dalje vjeruješ u čarobno drvo?''

''To je moj san. Koji je smisao života ako nemam ni za što živjeti, zar ne? Ne znam kako je to postao moj san, zaista. Nije pao s neba. Nisam se ja toga dosjetila, mora da mi ga je netko dao.''

''Onda to nije tvoj san.''

''Ne, mislim reći, kao da mi ga je sam Bog dao, stavio mi ga u glavu kao da želi reći da mi je suđeno ostvariti ga.''

“Onda se predajem. Tko može proturječiti Bogu?” Lena se našalila. “Ono što ti nazivaš glasom od Boga, ja nazivam intuicijom."

 

bullet  Povezani članak Životne škole "Kvocijent intuicije"

 

O knjizi

carobno drvo knjigaSuvremena priča o djevojci koja putuje diljem svijeta kako bi pronašla
čarobno drvo koje ispunjava sve želje. U njoj se promiče intuicija, a ne razumnost.

Izabravši učenje kroz putovanje, studentica Magda odbija se dalje povinovati društveno nametnutim normama te prekida formalno obrazovanje kako bi ostvarila svoje snove po svome, slijedeći svoju intuiciju, a ne razum. Sudbonosni susret s imućnim Kinezom navodi je na misiju traženja čarobnog drveta, koje, kažu, omogućava postizanje dugotrajne sreće i prosperiteta. Dakle, čarobno drvo je alternativa formalnom obrazovanju, religiji i medicini. No postoji kvaka, budući da to drvo čuvaju zlodusi (utjelovljenja destruktivnih emocija i stavova) koje treba posebnim alatima (vrlinama) ukrotiti, a ne ubiti. Na svojem putovanju, koje se pretvara u duhovnu odiseju, Magda pokušava ispuniti svoje poslanje kroz stjecanje potrebnih alata i kroćenje zloduha u dalekim i egzotičnim krajevima, u susretima sa strancima, u neobičnim okolnostima, iznimnim okruženjima, u nebeskim sferama i mističnim pričama, sve dok je potraga ne odvede na mjesto gdje je sve moguće - u četvrtu dimenziju. Njezina desetogodišnja potraga za blagom odvija se u preko desetak zemalja širom svijeta. U svom se traganju Magda suočava sa svim vrstama prepreka, koje stavljaju na kušnju njezinu odlučnost. Pritom često pada u ruke zloduha i stalno se susreće s izazovima, ograničenjima i teškim situacijama koje od nje zahtijevaju snalažljivost i domišljatost u pronalaženju rješenja. Sve svoje teškoće uspijeva riješiti na finjaka, radije nego silom, što je, na neki način, počast ženstvenosti. Korištenjem svoje mašte, vjerujući da je sve moguće i obraćajući mnogo pozornosti na svijet oko sebe, pogotovo na znakove koji je vode prema njezinom cilju, mlada Magda postaje uspješna po svojim mjerilima, pretvorivši nepovoljne okolnosti u blagostanje.

Duži opis radnje - sinopsis
Nabavi knjigu »

O autoru

TalidariTalidari je pseudonim za multimedijalni umjetnički par Natalija & Dariusz Domin.
Natalija Domin, rođena 1970. u Hrvatskoj, 20 godina putovala je svijetom, posjetivši više od 60 zemalja na 5 kontinenata. Radi kao  multimedijalna umjetnica - spisateljica, pjevačica/tekstopisac, dizajnerica. Idejni je začetnik Životne škole.
Dariusz Domin, rođen 1971. u Poljskoj, od svoje 16. godine živi u Njemačkoj, gdje je diplomirao kao socijalni pedagog. Posljednjih deset godina radi  u odjelu za kostimografiju u düsseldorfskoj Operi. Kao multimedijalni umjetnik svira didgeridoo i flautu, komponira, slika, dizajnira i piše poeziju.

Talidari tim također je vlasnik virtualne umjetničke ljekarne i predsjedava "Životnom školom".

 Ostali ulomci iz ove knjige
Dvije čarobne riječi
Saznajte koje su to dvije čarobne riječi, koje su ključ uspjeha i postizanja blagostanja   Pročitaj »
Čarobno drvo
dva ulomka koji opisuju sve o Čarobnom drvetu.
Pročitaj
»

 
Maštanje
priča o snazi imaginacije i domišljatosti.
Pročitaj
»

 
Majmunarije
Smiješna i poučna priča.
Naučimo snalažljivost od životinja.   Pročitaj »
Ljubavno pismo
koje govori o ljubavi koja je
iznad vremena i prostora.   
Pročitaj »
Mržnja na prvi pogled
dokaz kako nam ne treba mržnja, jer imamo pomoć "odozgo"
Pročitaj »
Kad si u Londonu, ponašaj se poput Londonca
odabrani ulomci vezani uz autentičnost
Pročitaj »
Oporavak
o čemu ovisi oporavak, bilo od zdravstvenih, međuljudskih ili financijskih problema  
 Pročitaj »
Poniznost na visini
priča iz Japana o tome kakav super efekt ima poniznost u svakodnevnom životu
Pročitaj »
Vjera u poslu
ulomci o učinkovitosti vjere na posao i život općenito.
Pročitaj »
Ostali ulomci
Pročitaj »
Talidari citati »
Nabavi knjigu »
 

 

Knjiga trenutno nije u slobodnoj prodaji na hrvatskom tržištu. Članovi Životne škole mogu je dobiti u elektroničkom formatu po promotivnoj cijeni, na zahtjev.

Home | Uvjeti korištenja | Zaštita podataka | Sitemap
Copyright © 2009 by Talidari :: Designed by Talidari