Kolumna "Druga strana medalje"
autor: Talidari

Kraj udruge, početak pokreta

"Ono što gusjenica zove krajem svijeta, Majstor zove leptirom." - Richard Bach

Ovu odluku o prestanku djelovanja u formi udruge donijeli smo jer smo zaključili da format udruge nije prikladan za našu misiju. Zašto da se ograničavamo na udrugu, kad možemo izrasti u pokret ili tako nešto... Došlo je vrijeme da se reformatiramo u skladu s našom misijom i našim korisnicima.

Pokazalo se da ljudi nisu nešto zagrijani za udruživanje, pogotovo ako to košta, tako da nema smisla furati koncept udruge i očekivati da članarinama pokrijemo troškove. O nepostojećim bespovratnim srestvima i donacijama da i ne govorim. Takva su vremena. Nema se za financiranje dobrotvornih projekata. Ništa zato.

Nema razloga za žaljenjem jer zatvaranje starog znači otvaranje novomu. Svaki kraj je zapravo novi početak. Mi ćemo i dalje rasti u novom formatu. Počeli smo kao udruga roditelja školske djece, nudeći roditeljima podršku za odgoj i obrazovanje programima koje formalno obrazovanje ne pokriva, a kako su s vremenom naši korisnici i članovi bili više ne-roditelji, tako se naša misija fokusirala na promicanje vrlina, pa smo se pretvorili u virtualni edukacijski centar s naglaskom na vrline. A budući da nas mnogi sa žarom preporučuju drugima i podržavaju našu misiju, polako prerastamo u pokret, koji će, nadamo se, dovesti do toga da zajedničkim snagama, na krilima svojih vrlina, povisimo svijest u našoj zajednici i time doprinesemo ostvarenju blagostanja, duhovnog i materijalnog.

Za one koji dobro shvaćaju koncept velikodušnosti, zakona kauzalnosti i recipročnosti pa žele "posijati" dobro "sjemenje" kako bi "ubirali plodove" preko nas, i dalje su dobrodošli kao volonteri, donatori, sponzori i članovi naše zajednice.

Ako vidite Isusa, ubijte ga

Samo malo! Prije nego što skočiš pred rudo i osudiš izjavu u naslovu kao svetogrđe, pročitaj ovaj prilog do kraja i garantiram da ćeš promijeniti svoje mišljenje jer ćeš uvidjeti da ne samo da to ne mislim doslovno nego i da to ima čak i suprotan učinak od onog što površni i kritički nastrojeni ljudi na prvi pogled misle. Tko ostane pri kritičkom stavu ove izjave u naslovu, ukazuje na svoju površnost i niski stupanj svijesti, jer samo oni koji ne pročitaju ovaj prilog do kraja i koji održavaju svijest u modalitetima ispod 200 po skali svijesti, takvi ne mogu shvatiti ovaj prilog.

Nije da se branim, pravdam ili opravdavam, daleko od toga, nego radi boljeg shvaćanja i podrške ljudima željnih novih spoznaja, malo ću pojasniti neke stvari u samom uvodu.

Shodno naslovu moje kolumne "Druga strana medalje", doliči mi da ukažem na drugu stranu ili drugačiji pogled na istu stvar kako bismo proširili svoje horizonte i tako produbili svoje shvaćanje važnih životnih tema. Naravno, ne moramo se svi slagati, ali ako želiš da ja poštujem tvoj svjetonazor, poštuj i ti moj, pogotovo jer se radi o humanističkom svjetonazoru, dakle onom koji promiče humanizam, a nipošto ubijanje i slično. A do poštovanja se ne dolazi ako je čovjek na stupnju svijesti ispod 200 kako to prikazuje skala svijesti.

Prema tome, prije nego što kreneš s čitanjem ovog priloga, ali i inače svega drugog, za svoje dobro poželjno je da se dovedeš na viši stupanj svijesti, što više iznad 200 po skali svijesti jer ako ostaneš na nižem stupnju svijesti (ispod 200) kao što je kritiziranje, optuživanje, ozlojeđenost, ljutnja, bijes, prijetnja, vrijeđanje, okrivljavanje, optuživanje, drskost i slično, ne samo da ćeš čitanjem ovog priloga izgubiti vrijeme i svoj duševni mir nego ćeš i sebi uskratiti mogućnost ostvarenja blagostanja, koje je nemoguće ako održavaš stupanj svijesti ispod 200, kako to znanstvenici i stručnjaci tvrde.

Prije nego što kažem otkud i zašto sam objavila izjavu "Ako vidite Isusa, ubijte ga", da raščistim da sam katolkinja, vjerujem u Boga i Isusa i o njima mislim sve najbolje. No svejedno stojim iza ove izjave, pa da objasnim zašto.

U principu se ovakve kontroverzne izjave ne daju u javnost, već se povjeravaju samo onima za koje se zna da to neće krivo shvatiti - onima koji su na višem stupnju svijesti kao i onima koji su izrazili želju da se žele upoznati i prakticirati kršćanski misticizam te produbiti svoje znanje o izvornom Isusovu učenju (izgubljenom u prijevodu i krivim interpretacijama).

No, riskirajući, ja sam to ipak sad objavila jer sam intuitivno shvatila da su vremena plodna da takvo što mogu ovdje (a ne bilo gdje drugdje) izjaviti, a da me zbog toga neće proganjati neka Inkvizicija i njoj srodni izdanci ili ekstremisti te da moji čitatelji nisu bilo tko te da će pročitati ovaj prilog do kraja kako bi saznali o čemu se stvarno radi. A svrha je da pružim inspirativan uvid i poticaj onim kršćanima koji osjećaju frustraciju i nezadovoljstvo zbog dijelova kršćanskog nauka do te mjere da ne idu u crkvu i ne prakticiraju svoju vjeru.

Ja se osobno ne upuštam u kalibriranje ičije svijesti, no ako je vjerovati dr. Hawkinsu koji je svojevremeno kalibrirao svijest svih zemalja u svijetu, svijest ljudi naše regije kalibrira na 185, što je ispod kritičnih 200 i ispod prosjeka svijesti cjelokupnog čovječanstva koji je na 208, ako se u međuvremenu nije malo povisio (trend je povišenje). Iz toga se da zaključiti da je prosjek svijesti ljudi naše regije na vrlo niskom nivou, nivou na kojem izjave kao što su "Ako vidite Isusa, ubijte ga" ne padaju na plodno tlo, no pretpostavljam da je prosjek svijesti ljudi koji dolaze na moj portal i koji se zanimaju za teme ovog portala puno viši nego prosječan pa se usudim izjavljivati neke stvari u nadi da ih se neće krivo ili obrnuto shvati.

Za to da jedna zemlja ostvari procvat, nužno je da njezini stanovnici imaju stupanj svijesti iznad 200, što u našoj regiji nije slučaj. Iako se razlika između 185 i 200 doima malom, treba naglasiti da se radi o logaritamskim vrijednostima, što znači da razlika od +5 predstavlja 100.000 (odnosno 10⁵) puta veću razliku, a +15 onda znači kvadrilijunsko napredovanje. To znači da svako podizanje svog prosjeka svijesti rezultira ogromnim poboljšanjima u kvaliteti života. To ujedno znači da ako želimo ostvariti blagostanje, nećemo ga ostvariti ako i dalje isto razmišljamo i činimo, nego trebamo napraviti poveći pomak u svojoj svijesti. Do toga ne dolazi time da čitamo bajke i ono što nam se sviđa, nego da se otvorimo avantgardnim idejama kao što je ova o ubijanju Isusa.

To što je kod nas svijest niža od prosjeka nikoga ne zapanjuje, čak neki reagiraju da ih čudi da je tako visoka, sudeći po onome čemu svjedoče u svojoj sredini. Istina, svijest većine kod nas i jest niža od 185, ali nekolicina onih koji su iznad 500, imaju moć da drastično povise prosjek cjelokupnog stanovništva, zato takve ljude treba podržavati umjesto kamenovati ih zato što imaju drugačije stavove. U tom smislu, da bi se povisila svijest ljudi u našoj regiji i prenosim znanja koja su objelodanili prosvijetljeni ljudi, tako da to ljudi na nižem stupnju svijesti mogu razumjeti. Vidjet ćemo koliko ću u tome uspjeti :)

A sad, otkud ova kontroverzna izjava "Ako vidite Isusa, ubijte ga". Kontroverzna je samo neupućenima pa ćeš na kraju i sam(a) vjerojatno shvatiti koliko ima smisla, pogotovo ako se uspiješ dovesti na stupanj svijesti iznad 500 po skali svijesti. Kao što sam već napisala u svom modulu na temu Zakona polariteta, točnije u dijelu koji govori o monizmu, u zen budizmu kažu: Ako vidite Buddhu, ubijte ga. Više o tome pročitaj na tom linku, ako želiš, jer ovdje neću ponavljati već samo dodati.

Kada zen budisti kažu da trebamo ubiti Buddhu ako ga vidimo, onda to mora imati nekog smisla, inače bi bilo besmisleno slijediti nekog koga treba ubiti, zar ne? Stoga, samo ograničeni mogu pomisliti da se time potiče ljude na ubijanje Buddhe. Jednako tako, ako neki kršćani isto to kažu, ali za Isusa, onda to također znači više od onog što nečiji ograničen um može pretpostaviti. (Svima su nam umovi ograničeni, nekom više nekom manje, što je dobro jer bismo inače bili preopterećeni svime.)

Pa da objasnim zašto treba ubiti Isusa ako ga vidiš.

Time mislim, između ostalog, da ako imaš predodžbu da je Isus ili išta drugo izvan tebe, trebaš je se riješiti. Dakle, ako percipiraš nekoga i nešto da je izvan tebe, odnosno odvojeno od tebe, trebao/la bi "ubiti", tj. odbaciti tu iluziju jer sve je projekcija uma. Ono što doživljavaš da je izvan tebe, odraz je onoga što je u tebi. Drugim riječima, svaki osjećaj odvojenosti i dualnosti je iluzija, kao što je iluzija da su valovi oceana jedinke.

Zato i ne bi trebao/la vidjeti Isusa, već bi trebao/la biti Isus, odnosno biti jedno s Isusom, ili kako neki to kažu: živjeti u Isusu Kristu. Dakle, ako misliš da vidiš Isusa, onda bi trebao/la "ubiti" tu iluziju kojom vidiš Isusa izvan sebe. Također ne trebaš postati kao Isus Krist jer ti (od)uvijek jesi Krist (dijete Božje), samo što to još nisi sasvim realizirao/la. Trebaš se duhovno probuditi i spoznati Kristovu prirodu u sebi (i svima) - sve vrline koje trebaš samo aktivirati i potom jednostavno kultivirati, a s vrlinama prirodno nastaju vještine (iscjeljenje itd.). Kada spoznaš to jedinstvo svih bića, iskusit ćeš prosvjetljenje i spasenje.

Ovu nekonvencionalnu izjavu treba tumačiti u kontekstu nedualnog razmišljanja, odnosno izdizanja iznad dualiteta, što je podrobno objašnjeno unutar modula o zakonu polariteta. Smisao joj je svojom šok vrijednošću aktivirati centar u umu koji potiče na širenje horizonata i razmišljanje izvan okvira. Trebala bi otvoriti tvoj um novom načinu razmišljanja (jer te onaj stari nije doveo do blagostanja), razbijajući sve predodžbe o pacifističkom ili puritanskom Mesiji.

Također je namijenjena onima koji misle da su im nužne vanjske manifestacije kako bi dokazali ili provjerili valjanosti svoje duhovne prakse. Recimo, neki ljudi se vole hvaliti da su nešto postigli zahvaljujući svojoj duhovnoj praksi, dok mnogi drugi prestanu s duhovnom praksom kao što je molitva nakon što im više puta molitve ne budu uslišane. Također, mnogi si umišljaju da bi bili bolji ili posebniji od drugih kad bi mogli vidjeti Isusa.

Ta je izjava u skladu s monističkim gledištem, koje zagovara jedinstvo ili jednotu ponad svih dualističkih ili pluralističkih pojava ili prikaza. Monizam je je veliki trend u svijetu jer ga zauzimaju pojedine denominacije svih religija, razni filozofski pravci, moćne organizacije i sve više ljudi. Po njemu ne postoji dualnost kao što je unutra ili vani – sve je to projekcija uma, stoga sve što doživljavamo da vidimo izvan nas, trebamo eliminirati, pa tako i eventualni prikaz Isusa. Ovo se dakako čini apsurdnim duhovno neprobuđenim ljudima. Razumljivo, puki sljedbenici i lideri vide stvari različito, zato i jesu jedni naprijed a drugi otraga, da se tako izrazim.

Meister Eckhart, vodeći kršćanski mistik i akademski teolog Katoličke crkve, propovijedao je da je sve što je Bog stvorio u potpunosti sjedinjeno i da su sva bića, uključujući i ljude, identična Bogu. Također je govorio i to da kako bi spoznao/la Boga, moraš biti ne kao Njegov sin, već moraš biti sin – drugim riječima, moraš izgubiti osjećaj odvojenosti i postati jedno sa svime i sa svima.

Monistički sentiment se nalazi u raznim odlomcima Biblije, poput onog u Kološanima 1:16-17, gdje sveti Pavao govori o Isusu Kristu: „Ta u njemu je sve stvoreno … i sve postoji u njemu“. Ako je za vjerovati svetom Pavlu, mi postojimo u Isusu pa ga, prema tome, ne možemo vidjeti ispred ili izvan sebe, a ako ga vidimo to znači da haluciniramo ili da se netko pretvara da je Isus, stoga tu obmanu trebamo eliminirati.

Osim toga, jesi li svjestan/na toga da Isus nije bio ubijen, ne bi naši grijesi bili otkupljeni? Stoga, ubijanje Isusa i nije tako loše kako se svima čini. Dugo i sama nisam mogla razumjeti koncept da je Isus umro zato da otkupi naše grijehe jer mi to nije imalo smisla. Imala sam mnoga pitanja o tome: kako i zašto je Bog dopustio da ubiju njegova sina? Ako nije mogao njega spasiti, kako bi onda mogao mene spasiti od nedaća? Kako se može umiranjem otkupiti nečije grijehe? I ne bi li bilo bolje da je ostao dugo na životu i dalje poučavao, iscjeljivao i sam napisao Novi zavjet i time nas inspirirao da ne radimo grijehe? No onda sam saznala zašto njegova smrt ima smisla u kontekstu otkupljenja pa sad i na njegovo ubijanje ne gledam kao na zlo.

Samo Isusovo poučavanje kao ni kažnjavanje za grijehe nije onda ni do dan danas dovelo do toga do ljudi prestanu raditi grijehe. Očito ljudi ne mogu prestati griješiti. Bila je potrebna drastičnija mjera i novi pristup. Bogu je bilo jasno da kažnjavanje nije način, nego da je opraštanje pravi put. No, Bog, kao ni svaki otac, u svojoj pravednosti ne može prijeći preko grijeha samo tako, nego je bilo potrebno napraviti žrtvu. Sve se plaća, netko je morao platiti za ljudske grijehe. Da Isus nije bio ubijen i umro na križu za naše grijehe, ne bi kršćanstvo bilo ono što jest i možda bi Isus bio u povijesti zabilježen kao samo još jedan od velikih učitelja koji uče više riječima nego djelom.

Isus nam je svojom žrtvom na djelu iskazao bezuvjetnu ljubav - mi smo ga ubili, no on nas i dalje voli. Činiš li i ti isto prema onima koji ti naude. Ako ne činiš, onda nisi dostojan/na nazivati se kršćaninom, ako to jesi. Eto ti nešto za razmišljanje.
Svojim žrtvovanjem, svojom krvlju, Isus sada služi svima kao token koji možemo koristiti na Božjem sudu za oprost grijeha, i možemo se Isusovom krvlju pročistiti od grijeha kad god to zazovemo. Vidi kako u modulu o molitvi, u segmentu "Komu uputiti molitvu".

Osim toga, jesi li se ikad zapitao/la kako to da je na kraju ispalo da je centar kršćanstva (ili barem najvećeg dijela kršćanstva) upravo izgrađen u centru onih koji su ga ubili? Rimljani su ubili Isusa i Vatikan se nalazi baš u Rimu! Iako se spori to da su ga Židovi ubili, činjenica je ipak ta da su Rimljani donijeli presudu, izvršili je i pogubili ga svojom rukom. Hm, zašto potomci ubojica Isusa imaju tu čast i blagodat? To više sliči nagradi nego kazni, ako se mene pita. Po toj bismo logici mogli reći: hajmo i mi ubiti Isusa ako se ponovno pojavi pa će našim potomcima Bog dati nešto kao Vatikan i sve bogatstvo koje s njime dolazi.

Da nije sve onako kako se čini, znaju i vrapci na grani. Bog je odredio sudbinu Isusu, a ne ljudi, kao što je odredio i sudbinu svima nama. Inače ne bi bio Bog. Nitko nije kriv za Isusovu smrt, niti je Isusova smrt išta loše. Pa uskrsnuo je i sjedi s desna Bogu. Što je loše u tome? I da ga ponovno ubijemo, i opet bi uskrsnuo i sjedio s desna Bogu i uživao. Nije li mu ljepše na Nebu, nego što mu je bilo na Zemlji? Nadam se da te ovakva pitanja potiču na promišljanje koje će te dovesti do toga da u stvari nema zla u svijetu, da je to samo viđenje onih koji nose zlo u svom srcu pa ga projiciraju na van i žanju što su posijali. Što god žnjeli, dobro je.

U praktičnom smislu, "ubijanje" dualističkog viđenja stvarnosti i prihvaćanje monističkog pomaže kad god se suočiš s nečim što te uzrujava ili što pogoduje tvojem egu (vidjeti Isusa). Potonje je posebno škakljivo jer ego je varljiva spodoba i u dualnim odnosima on je negativni aspekt našeg bića pa sve što mu pogoduje ili podilazi, treba "ubiti". Ako je odgovor na pitanje "bi li godilo tvom egu da vidi Isusa" potvrdan, onda bi trebao/la ubiti Isusa kad ga vidiš kako se tvoj ego ne bi napuhao.

Iz perspektive onoga koji je duhovno probuđen i vidi stvari iz šire perspektive i u apsolutnim razmjerima, trebamo gledati na sve u svojoj cjelovitosti, što znači prestati s jednostranim ili uskogrudnim viđenjem i umjesto toga zauzeti nepristrano ili neutralno gledište, koje omogućuje uvid u jedinstvo svega što postoji, unutarnji mir, ili  radost, ili suosjećanje, ili nadu, ili bilo koji drugi visokofrekventni modalitet življenja.

Osim toga, kolika je vjerojatnost da ćeš zaista vidjeti Isusa? Jednako tolika je vjerojatnost da ćeš ga uopće imati mogućnost ubiti čak i ako slijepo slijediš ono što ti kažem, što ionako ne preporučujem jer svatko treba djelovati po svojoj savjesti, a ne po onome što čitaju na internetu. Usto, kao da se Isusa uopće može ubiti. Uskrsnuo je jednom pa može i drugi put. Tako da je teško da će dotičnu izjavu itko pametan shvatiti bukvalno. Time sam, nadam se, odagnala i posljednju nakanu onih koji imaju potrebu kritizirati ovaj prilog i tako si uskratiti blagostanje. No, za svaki slučaj, prije eventualnog kritiziranja, preporučujem pročitati ovaj modul: Kritiziranje je drogiranje »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog:
https://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#d

Ne slušaj roditelje

U skladu s nazivom ove kolumne "Druga strana medalje", ukazujem na naličje uvriježenog stava apsolutne poslušnosti prema roditeljima. Roditeljima je najvažnija tvoja sigurnost, a ako igraš na sigurnu loptu u životu, nećeš nikad ostvariti blagostanje jer ono nije za ziheraše i kukavice.

Blagostanje je naše prirodno stanje, no većina ljudi nije u doticaju sa svojom prirodom i prirodom općenito, stoga govorimo o putu do blagostanja. Taj put nije utaban, niti je on pravac od točke A do točke B, već je to puni krug - odlazak i povratak. Da bi čovjek upoznao svoju prirodu najčešće je nužno duhovno putovanje u nepoznato, koje za neke kao ja znači i stvarno putovanje, dakle odlazak u druge, nepoznate zemlje i kulture.

Budi junak u svom životu, a ne sporedni lik!

Slavni mitolog Joseph Cambell došao je do spoznaje koju je podijelio s cijelim svijetom, nazvavši to "Putovanje heroja", da svatko onaj koji želi postići nešto značajno kao i potpunu slobodu i blagostanje, što mogu samo junaci, treba proći kroz određene "etape" na svom putu, od kojih su glavne Odlazak, Inicijacija i Povratak, a u okviru svake od njih su druge etape kao što su: Zov ili poziv, Suočavanje s izazovima, Otkrivanje, Iskušenje, Transformacija, Pokajanje, i na kraju Blaženstvo. Video »

Po ovom obrascu su napravljeni svi mega-uspješni filmovi, kao što su Ratovi zvijezda, Harry Potter, Gospodar prstenova, Igre gladi, Alisa u zemlji čudesa, Indiana Jones, i da ne nabrajam. Svi junaci koji su postigli nešto fascinantno i druge fascinirali, prošli su sve etape na putu do blagostanja. Mnogi krenu pa stanu jer nisu voljni kultivirati vrline potrebne da prođu puni krug. Put heroja je križni put, a većina ljudi nije voljna nositi svoj križ niti upregnuti svoje vrline koje su nužne da ustraju do kraja ovog putovanja nad putovanjima.

Oni koji slušaju roditelje i drže se sigurnog, neće moći proći prag pojedinih etapa: neće se odazvati na zov, neće prekinuti pupčanu vrpcu, odnosno odvojiti se od ustaljenih normi, niti će se odazvati izazovima jer to sve podrazumijeva napuštanje sigurnosne mreže i opiranje postojećem i uvriježenom. Oni kojima je sigurnost najvažnija izbjegavaju izazove, boje ih se. Takvi neće biti skloni odvažiti se u nepoznate sfere jer su one nesigurne. Neće sami otkriti ništa značajno novo o sebi i svijetu što je uvjet za transformaciju u blagostanje. Ono čega se najviše bojimo, ustvari sadrži najveće blago pa ako se odvažimo unatoč strahu i nesigurnosti proći kroz to, bit ćemo nagrađeni ogromnim blagom.

Ako tvoji roditelji ne uživaju u blagostanju ili su čak luzeri, suludo je očekivati da ako njihova mudrost nije pomogla njima, da će tebi pomoći. Roditelji nisu naši gospodari, no poučeni iskustvom i na krilima roditeljske ljubavi mogu nam svakako donekle pomoći u životu. No, roditelji nisu sveci niti su sveznalice iako se često tako postavljaju kad svojoj djeci nameću svoje ponašanje, vrijednosti i ideje.

No, nisu svi roditelji isti. Ima i onih koji svoju djecu potiču da ostave sigurnosnu mrežu i budu odvažni u životu te da beskompromisno slijede svoje snove (a ne roditeljske želje). Oni kojima je sigurnost djece najvažnija čine svojoj djeci medvjeđu uslugu jer ih svojim sigurnosnim savjetima obeshrabruju da kroče izazovnim putom ka blagostanju.

Jedan od primjera kojim je za ostvarenje blagostanja nužno "prekoračiti pragove", odnosno proći određene izazovne etape, jest poduzetništvo. Uspješni su poduzetnici pravi heroji pa su zato često i neshvaćeni od malograđana, koji očekuju od njih da budu kao oni. Većina onih koji krenu u poduzetničke vode ne uspiju upravo zato što kad se nađu na pragu nove etape, nisu voljni kultivirati određene vrline pa posustanu i podbace. Da se to ne bi dogodilo, nužno je osvijestiti postojanje i nužnost svih etapa i onda se herojski postaviti.

Što to znači? Kada dobiješ poziv da se upustiš u neku smislenu avanturu (ako nisi reagirao/la na prijašne pozive onda ćeš dobiti prisilni poziv kao npr. Katniss Everdeen u "Igrama gladi"), odazovi se tomu time da prevladaš prvotni poriv da to odbiješ. Mnogi ljudi već padnu u toj prvoj etapi jer podlegnu nekoj od napasti kao što su strah, sumnjičavost, nepovjerenje, predrasude i druge. Nije stvar u tome da smakneš tu napast, nego da joj se suprotstaviš nekom vrlinom koja je veća ili jača od nje. Ne mora to biti njezina suprotnost jer to je ekstremno. Recimo, ako te spopadne strah, ne moraš mu se suočiti direktno vrlinom hrabrosti, nego možeš aktivirati bilo koju drugu vrlinu. Recimo, ljubav prema nekomu ili nečemu (recimo, Katniss prema sestri). Ili odlučnost, ili vjera, ili optimizam. Ovisno o kontekstu, odabireš ono "oruđe" koje misliš da je jače od te napasti.

Svatko ima neku vrlinu koja mu je jača strana pa možeš tu svoju najjaču vrlinu iskoristiti u svakoj prilici. Meni je recimo vrlina optimizma pomogla da zaradim svoj prvi milijun. Mnogi bi rekli da to nije neka moćna ili realistična vrlina za postizanje blagostanja, no poznato je da mnogi nisu u pravu. Sve vrline su moćne.

No, baš kao što je to Cambell to spoznao i tvrdio, kao i što to slavne ekranizirane priče o junacima pokazuju, da bi se prošao taj prvi prag od zova do odaziva na zov, tj. da bi se osoba odvažila odvojiti od uobičajenog i poznatog pa čak i od svoje sredine, nužno je imati mentora, odnosno nekoga tko nam pomaže da pređemo taj prag, da se odvažimo učiniti ono za što se osjećamo pozvanima - obično je to životna misija. Rijetko tko može to učiniti sam, a mnogi imaju sreće da im je netko od roditelja upravo osoba koja ih upućuje na to da slijede svoje snove bez obzira na sve.

U našoj regiji ljudi nemaju običaj angažirati mentora ili životnog trenera pa zato su i rijetki pravi heroji. Ovo je nužno promijeniti. Suludo je očekivati da zaostalo školovanje, koje se pokazalo neučinkovitim, može dostajati za ostvarenje uspjeha i sreće u životu. Nužno je neformalno obrazovanje i cjeloživotno obrazovanje. Nije dovoljno čitati knjige i ići na seminare, kako si se vjerojatno već i uvjerio jer ne vidiš pomak u svom životu unatoč svim pročitanim knjigama i tečajevima. Imati životnog mentora je praksa svih iznimno uspješnih ljudi. Pa ti vidi.

Spomenula sam poduzetništvo kao jedan od primjera gdje se očituje herojsko prolaženje etapa, odnosno "prekoračivanje pragova", a osvrnula bih se na jedan izričit model poduzetništva - mrežni marketing. Ovo je jedan od najjednostavnijih i najjeftinijih oblika poduzetništva, no svejedno velika većina ljudi pokleknu iako se odvažno odazovu na poziv za ovu avanturu. To je zato što se put do blagostanja baš kao i put heroja sastoji od više etapa koje treba s junačkim srcem i vrlinama proći.

Za ostvarenje blagostanja ne dostaje kultiviranje vrline odvažnosti, već je nužno kultivirati i druge vrline kao što su vjera (u sebe, u svoje mogućnosti, u vrijednost usluge itd.), povjerenje, ljubav (prema svom poslu i drugima), zahvalnost,  odgovornost, autentičnost, poduzetnost,  samoinicijativnost, proaktivnost, snalažljivost, fleksibilnost, samodisciplina, marljivost, hrabrost, radost, entuzijazam, optimizam, ustrajnost, upornost, predanost, odlučnost, izdržljivost, nepokolebljivost, dosljednost, otpornost, strpljivost, integritet, poštenje, čast, mudrost, kreativnost, inovativnost, poniznost, radoznalost i otvorenost.

Ove su vrline nužne više-manje u apsolutno svim vrstama poduzetništva. Nemoguće je postići značajan uspjeh bez njih. Možeš imati sve znanje svijeta i biti najtalentiraniji/a na svijetu, no ako ne kultiviraš potrebne vrline, nećeš nikako uspjeti. Sasvim sigurno si se već u to uvjerio/la ako poznaješ ljude s visokim obrazovanjem ili talentom koji su neuspješni. Takvih je na svakom koraku, posebno u našoj regiji.

Iako su vrline urođene i ne trebamo ih posebno učiti, svejedno ih većina ljudi ne kultivira u mjeri kojom ih mogu kapitalizirati pa se zato preporučuje imati mentora umjesto i dalje slušati roditelje koji te sputavaju i potiču da ideš utabanim stazama i da ne riskiraš. Oni, čiji su roditelji napredni te ih ne sputavaju nego podržavaju u svim pa i riskantnim podvizima, pravi su sretnici. Takvi roditelji ne zahtijevaju da ih se sluša jer imaju povjerenja u inteligenciju svoje djece jer su ih svojim uzorom naučili da slušaju svoju savjest i kultiviraju vrline.

Roditelji koji su naučili svoju djecu da uvijek slušaju svoju savjest, nemaju potrebu zahtijevati od svoje djece da slušaju njih, pogotovo kad znaju da je savjest glas Više sile. To vrijedi ne samo za ono što je tema ovog priloga - za sigurnost i odabir poziva, već i za sve druge situacije u kojima roditelji obično očekuju poslušnost. Tako, umjesto da zahtijevaju poslušnost, recimo kad djetetu kaže da opere suđe, napredni roditelji očekuju da ono posluša svoju savjest a ne njih. Pogodite što djeca radije slušaju i što je efektivnije!

Ima onih koji će ovaj prilog kolumne čitati na nižem stupnju svijesti (ispod 200 na skali svijesti) pa će zbog toga ovaj tekst protumačiti ograničeno i negativno (jer su sami na negativnom stupnju svijesti) pa zbog takvih koji ne shvaćaju bit ovog priloga naglašavam da se ovdje ni u kojem slučaju ne potiče općenito neposluh prema roditeljima, a kamoli bilo kakvo negativno ponašanje već da se u prvom redu ovime potiče kultiviranje vrlina i slijeđenje svog srca i duše pa i onda kad se to protivi sugestijama okoline, uključujući i roditelje. To je put heroja, odnosno onih koji ne slušaju druge nego svoju savjest. Nitko nije postao heroj poslušnošću, niti je itko time postigao blagostanje. Poslušnost se u prvom redu treba kultivirati prema Višoj sili koja komunicira s nama preko savjesti, intuicije, šestog čula i drugih suptilnih kanala komunikacije. Kad se netko dere na tebe i kritizira te, znaj da to nije volja Više sile, nego nečijeg ega, jer se Viša sila ne služi primitivnim već suptilnim metodama. Takve u svakom slučaju ne bi trebalo slušati.

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog:
https://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#c

Nogometne vrline

Evo nam opet još jednog nogometnog prvenstva i s njime euforije. S obzirom na to da sam žensko i da se profesionalno bavim duhovnim uzdizanjem, logično je za zaključiti da me nogomet zanima otprilike onoliko koliko muške ateiste zanima ritmika i čitanje duhovne literature. No, imam nešto važno reći na tu temu što će, vjerujem, mnoge zaćuditi.

Naime, u krugovima produhovljenih ljudi i sofisticiranijih žena uobičajeno je na ovakve prigode kao što su nogometna prvenstva gledati s omalovažavanjem i prezirom ili s visoka pa da odmah raščistim da (više) nisam jedna od njih. Dapače.

Baš zato sam se sad i primila ove teme jer bih htjela takvima ukazati na nešto što će im, nadam se, preokrenuti sklop u glavi pa će na cijelu stvar gledati malo produhovljenije, ali bih i revnim navijačima htjela dati argumente da se znaju obraniti od komentara onih koji im pametuju glede nogometa kao trivijalne zabave.

Kao što vjerojatno znaš, misija naše organizacije kao i moja vlastita je promicati kultiviranje vrlina. Prema tome, držim da je sve pri čemu se kultiviraju vrline bolje od onog pri čemu se kultiviraju mane. Stoga, navijači koji kultiviraju ljubav prema nogometu kao i radost gledajući dobre tekme, draži su mi od svih onih intelektualaca i duhovnjaka koji se na to sprdaju, kritiziraju, optužuju, tašti su, uobraženi, arogantni ili kultiviraju neke druge mane.

Moj je stav da sve što ljudi vole i što im pruža radost, tj. daje im priliku da kultiviraju uzvišene vrline ljubavi i radosti, a da pritom nikome ne naude, od srca preporučujem i smatram konstruktivnim. Nema veze radi li se o nogometu ili nećemu drugom plemenitijem. Ljubav je ljubav, i radost je radost, neovisno o objektu, i po skali svijesti obje vrline kalibriraju jako visoko - iznad vrijednosti 500, što je u svakom slučaju više nego vrijednost kojom kalibriraju oni kojima je primarna vrijednost razumnost i intelektualnost (400) i vrijednosti kojom kultivira prosječan čovjek naše regije (185) prije i poslije prvenstva.

Prema tome, ako si jedan/na od onih koji inače ne slijedi mase (koja u našoj regiji kalibrira u prosjeku oko 185) i sebe vidiš kao izrazito produhovljenu i/ili sofisticiranu osobu, no ipak se u vrijeme prvenstva zaraziš nogometnom euforijom, neka te ne peče savjest jer dokle god kultiviraš ljubav i radost, samo daj jer tvoja dobra vibra utjecat će povoljno na tvoju privlačnu moć svega onog što je dobro. A to će se povoljno odraziti i na tvoju okolinu.

Podsjećam na ono što sam napisala u modulu o radosti:

Radost je vrlina koja ima moć regenerirati ljudski duh, pobuditi ga poticajnom energijom, učiniti ga otpornijim i evocirati u njemu vrline poput nade, mira, zahvalnosti, velikodušnosti, plemenitosti i drugih vrlina, koje podižu čovjekovu svijest i tako osnažuju njegovo polje privlačnosti.

Stoga, ako si se ikada zapitao/la kako to da neki ljudi zarađuju više od drugih iako to, prema tvojim shvaćanjima, ne zaslužuju, jednostavan odgovor bi mogao biti taj da kultiviraju više radosti u svom životu. Radost je moćnija od intelekta u privlačenju bogatstva i sveg ostalog, kao što je i prikazano na skali svijesti. Dakle, nastavnici koji ne kultiviraju radost tijekom nastave niti je pružaju, zarađuju manje od veselih nogometaša koji obraduju svoje navijače golovima, i obrnuto. Osim što bismo trebali kultivirati radost, pružanje radosti drugima je također među najvažnijim faktorima pronalaženja iste. Sukladno tome, vješt i marljiv radnik imat će lošije rezultate, slabiju reputaciju i manje prihode od onih manje kompetentnih, ležernih i vedrih koji odišu radošću. Stoga, pobrini se za to da pod svaku cijenu uvijek kultiviraš i širiš radost jer o tome ovisi tvoj prosperitet. Zanimanja koja najviše zarađuju su "dileri radosti", da se tako izrazimo.

Nogometaši su u prvom redu "dileri radosti", iako nas često i ražaloste, što je sasvim prirodno zbog zakona polariteta. Zbog toga ne čudi da su toliko popularni i plaćeni. Neka ih. Svi oni kojima je posao obradovati ljude zaslužili su dobro zarađivati.

Zato navijam za nogometaše. I zato nemam ništa protiv nogometa tako dugo dok pruža više radosti nego tuge. Jer, glavno da je radost na visini.

Kad smo već kod toga, moram napomenuti da nisam za nogomet, odnosno da gledanje nogometnog prvenstva nije preporučljivo jer je destruktivno, ako ti to služi kao prilika da prilikom loše ili izgubljene tekme kultiviraš mane kao što su optuživanje, potištenost, utučenost, žalost, psovanje, agresivnost, kritičnost, briga, ljutnja, bijes, mržnja, gorčina, ozlojađenost, i slično. Također, imat ćeš negativne tj. destruktivne posljedice ako nogometno prvenstvo u tebi pobuđuje mane kao što su rivalstvo ili ponos i arogantnost nakon pobjede tvog tima.

Usput, da podsjetim na razlikovanje između radosti i puke zabave o čemu sam pisala u prošlom prilogu kolumne (vidi dolje): Mnogi se ljudi zavaravaju misleći da će neka zabavna aktivnost ili neko instant zadovoljstvo donijeti im sreću koju tako očajnički žele. Zabava je mnogima postala više bijeg od stvarnosti i način da se zataškaju depresivne misli, no nakon nekog vremena sve to što se zabavom nastojalo zaboraviti ili "zgurati pod tepih", ipak izađe kad tad na vidjelo, ali u eksplozivnoj formi pa je bolje to izbjeći.

Usmjerenost na zabavu umjesto na radost donosi samo kratkotrajnu i površnu sreću pa je zato potrebno orijentirati se na dublje, dugotrajnije duhovne vrijednosti, od kojih je jedna vrlina radosti. A za nju nije potrebno ludiranje, uzbuđenje i sve drugo što zabava pruža. No, nije stvar "ili jedno ili drugo", nego oboje. No, više o tome pročitaj u modulu Radost u dobru i zlu »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog: https://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#b

Radost vs. Zabava

Nedavno sam surfajući radi istraživanja za jedan projekt naišla na nešto što mi je privuklo pažnju i natjeralo me da o tome malo promislim pa su mi se upalile neke lampice te sam to htjela podijeliti s tobom. Radi se o razlikovanju između radosti i zabave i kako to razlikovanje mijenja puno u životu. Inače, službeni sam osvrt na tu temu objavila unutar našeg postojećeg modula na temu radosti pa toplo preporučujem da to pogledaš, moglo bi ti promijeniti život. Meni je svakako promijenilo dosta toga. Više se ne zamaram tražeći zabavu, nego uživam u profinjenijim malim i velikim radostima koje ne ovise o vanjskim faktorima, nego o mom pristupu životu. Zabava je više materijalna, a radost više duhovna vrijednost.

Koliko god to mrzim priznati, znam se uhvatiti da uspoređujem svoj život s tuđim životima. I prilično sam sigurna da nisam jedina koja to radi, ali u svakom slučaju, kad ponekad pogledam na živote svojih kolega, poznanika i uzora, često pomislim "Blago njima, njihov život izgleda zabavan sve u šesnaest, a pogle' moj" - no je li zabava ono što stvarno želim u svom životu?

Ako netko izvana pogleda na moj život, vjerojatno neće vidjeti puno zabave. Provodim jako puno vremena na kompu, tj. u virtualnom svijetu jer mi je to i posao i hobi, a i čitam puno. Kako radim na raznim online projektima, boravim previše doma, što nije loše jer imam dom iz snova, no ipak doma nije tako zabavno kao što to može biti vani, zar ne? Reći da nemam puno prijatelja i da ne izlazim često navečer je blago rečeno. Gledam živote svojih uzora, a oni su svako malo na ovoj fantazija lokaciji ili na onom mrak festivalu ili gala priredbi, uzimaju instrukcije za sviranje violine, fiju-briju izlasci s ovima i onima su im postala normala, i općenito su puno više u điru nego ja, druže se naveliko s drugima, i to uživo, a ne k'o ja, uglavnom preko ekrana.

Da me ne bi krivo shvatio/la, i ja se znam zabaviti - s mužem odem s vremena na vrijeme na jazz koncerte, operu i balet, nisu nam strani ni zabavni parkovi, i tu i tamo odem na pićence s klupskim curama iz svih krajeva svijeta što zna biti zabavno, a da gledanje zabavnih filmova i ne spominjem. No, ako ćemo pravo, imam puno više radosti nego zabave u životu.

Ne samo da imam posao nego imam posao iz snova u kojem uživam do daske. Ne samo da imam dobrog muža nego imam najboljeg muža na svijetu koji me pazi i mazi do te mjere da mi ne da išta raditi po kući te me je toliko razmazio da sam postala razmažena (za razliku od zmrdanog djetinjstva). A posebno se radujem dobivati fantastične feedbackove od svih onih kojima su moji tekstovi navodno jako pomogli promijeniti život nabolje. Imam otkačenu macu koja nije maca nego, brijem, izvanzemaljac, koja me svako malo tjera u smijeh i na to da se otopim od dragosti kad je gledam onako sklupčanu u nekoj izvrnutoj pozi dok drijema, ili dok mi masira bedra vrpoljeći se u mom krilu, ili dok brže bolje iskoristi moj odlazak na WC da se od svih mjesta u kući smjesti baš na moje mjesto i još se onda pravi da čori da je ne bih otjerala. Gotovo svakotjedno se s mužem počastim s wellness danom u jednim mrak inozemnim toplicama uživajući u jacuzziju, sauni, kupanju i lješkarenju pod palmama. Svakodnevno uživam u masaži. Redovito omastimo brke u japanskim i inim internacionalnim restoranima. I brijemo svako ljeto šest tjedana po Jadranu. Imam jako puno slobode i mira kad god poželim. Usto, ne samo da nismo u minusu nego čak živimo k'o bubreg u loju.
Sve mi te stvari pričinjaju veliku radost. Svakodnevno, cijeli dan. Ne mogu se pohvaliti da je išta od svega toga fiju-briju zabavno, osim muža od čijih spontanih skečeva rikavam od smijeha.

Nemam se što folirati, istina, nisam već ohoho dugo bila na nekom dobrom partiju ili na nekom fensi-šmensi eventu, čoporativni uzbudljivi izleti postali su samo stvar prošlosti, a mondeni domjenci, karaoke ružione i svake druge brijačine pali su u zaborav, pozivi na otvorenja izložbi i slično pretvorili su se u dim, a tulumi - pojeo ih mrak.

Nije greda jer ionako je zabava samo kratkotrajna i prolazna. Radost, s druge strane, nije. Naravno, nemam ništa protiv zabave, no brijem da je ona već previše isfurana jer se svi previše furaju na zabavu, a premalo na pravu radost.

Čitala sam prilog jedne žene koja školuje svoje dijete od kuće (homeschooling) i koja je lijepo objasnila zašto je prestala truditi se da poduke budu zabavne, nego umjesto toga da izazivaju radost. Ukratko, iz iskustva je primijetila da lekcije koje su bile zabavne uopće nisu bile učinkovite jer je mnogo toga bilo izostavljeno na račun zabave i jer naučeno nije bilo zapamćeno. Vjerojatno jer su igre i zabava površni. S vremenom je uočila da je najučinkovitije kad joj dijete osjeti radost jer je uspjelo u nekom zadatku i osjećaj postignuća je onda poticaj za daljnje učenje tog predmeta.

Isto tako sam naišla na prilog koji spominje jednog bogatuna kojeg je žena ostavila iako su imali jako zabavan i uzbudljiv život, dobar brak, djecu i prekrasnu vilu, a njezin razlog kod prijave razvoda je bio taj da nije sretna. On je to prokomentirao da je to vjerojatno zato što su se previše usmjerili na materijalnu zabavu, a premalo na duhovnu radost pa ih je to koštalo braka. Zabava je svjetovna, a radost je duhovna. Svjetovnog ionako imamo dosta u životu, ali nam duhovnog nedostaje i kad-tad oni koji to ne balansiraju nastradaju, na ovaj ili onaj način.

Mnogi se ljudi zavaravaju misleći da će neka zabavna aktivnost ili neko instant zadovoljstvo donijeti im sreću koju tako očajnički žele. Zabava je mnogima postala više bijeg od stvarnosti i način da se zataškaju depresivne misli, no nakon nekog vremena sve to što se zabavom nastojalo zaboraviti ili "zgurati pod tepih", ipak izađe kad tad na vidjelo, ali u eksplozivnoj formi pa je bolje to izbjeći.

Zato navijam za radost. I zato mi ne smeta da nema tol'ko zabave u mom životu. Jer, glavno da je radost uvijek tu. No, nisam došla do trajne radosti samo tako, trebalo mi je dosta, prošla sam sito i rešeto, nije da nisam. Ne bih ti lagala prodavajući folove da se moje blagostanje dogodilo u tren oka, jer nije tako. Nisam doživjela epifaniju i preko noći postala radosno biće, iako moram priznati da me je uvijek krasio optimizam. Na kraju svih životnih peripetija, s vrlinama u "džepu", došla sam do točke gdje mogu iskreno pogledati na svoj život i reći: "Fakat imam dobar život. Imam neizmjerno puno radosti i sreće", ali to ima najviše s time da se pretežito fokusiram na dobre stvari u životu, a manje na loše. Jer, baš kao svi i baš kao što to zakon polariteta nalaže, doživljavam i jedno i drugo, samo što sam se uzdigla iznad dualiteta pa se ne dam više tako lako baciti u bed, pogotovo ne zbog onih koji nisu toga vrijedni i koje i ne poznajem, kao što su nesmotreni vozači, političari, kritičari i drugi.

Istina, životi mnogih mojih uzora i poznanika izgledaju ful zabavno, al' neka ih, i ja imam dobar život, pun radosti, ako ne zabave, a to je najvažnije jer radost je dublja i dulja od prolazne zabave. Problem kod uspoređivanja svog života s tuđim je da ne vidimo njihove borbe - nemamo pogled iza kulisa, vidimo samo dobre stvari. I to je ono što svi trebamo učiniti sa svojim životom, trebamo gledati na dobru stranu. I bez obzira na to da i loša strana postoji, ako što možemo popraviti, popravimo to, ali moramo spoznati i što je izvan naših ruku i to jednostavno otpustiti.

Pouka svega je da usmjerenost na zabavu umjesto na radost donosi samo kratkotrajnu i površnu sreću pa je zato potrebno orijentirati se na dublje, dugotrajnije duhovne vrijednosti, od kojih je jedna vrlina radosti. A za nju nije potrebno ludiranje, uzbuđenje i sve drugo što zabava pruža. No, nije stvar "ili jedno ili drugo", nego oboje. No, više o tome pročitaj u modulu Radost u dobru i zlu »

Ako želiš nekomu preporučiti ovaj prilog kolumne, slobodno im pošalji link direktno na ovaj prilog: https://www.zivotna-skola.eu/clanci/kolumna.html#a