Zašto moje dijete ima loše ocjene, a pametno je?
Zašto ocjene nisu mjerilo pameti?
autor: Talidari

Proces prenošenja znanja u našim je školama uglavnom auditoran i vizualan, a manje taktilan i kinestetski, stoga nije optimalan za sve tipove učenika.

Postoje tri temeljna načina na koja svatko od nas prima i obrađuje informacije iz vanjskoga svijeta: auditivni, vizualni i kinestetski. U školovanju se koristimo svim tim načinima pri usvajanju novoga gradiva.

Djeca, baš kao i odrasli, primaju, pohranjuju, obrađuju i koriste informacije kroz pet osjetila, od kojih su četiri primarna, a jedno od njih dominantno. Četiri primarna načina primanja informacija su vizualno (gledanjem), auditivno (slušanjem), kinestetski (pokretom) i taktilno (dodirom), od kojih je kod svakog pojedinca jedan dominantan. Neka djeca bolje uče vizualno, neka putem slušanja, a neka kinestetski. Većina ljudi i ne zna što to znači kinestetski, baš zato što je taj oblik zanemaren u našem obrazovnom sistemu. Kinestetski znači kroz pokret i osjećaje, a često se povezuje i s taktilnim, dakle kroz dodir.

Ona djeca kod kojih je proces primanja i obrada informacija primarno kinestetski, taktilni ili motorički, imaju problema u školi, ne zato što imaju problema s učenjem, nego zato što nastavnici imaju problem s podučavanjem, jer je nastavni program uglavnom baziran na vizualnim i auditivnim metodama poduke. Nastavnik, dakle, prenosi znanja putem govora i/ili vizualnih pomagala. Djeca koja na taj način doživljavaju svijet, tj. procesuiraju informacije u mozgu vizualno ili auditivno, nemaju problema s ocjenama u školi. No djeca koja kinesteski i taktilno najbolje procesuiraju informacije u mozgu, ona imaju problema s procesuiranjem informacija koje su im pružene isključivo vizualno i zvukovno, pa im je time razumijevanje i korištenje gradiva ograničeno, jer je neprilagođeno njihovom modelu učenja.

Djeca s problemima u učenju su djeca s problemima u strategiji učenja, a ne u učenju. Einstein je imao disleksiju, ali to ga nije spriječilo da bude prozvan jednim od najpametnijih ljudi na svijetu.

Djeca koja imaju teškoća u slušnom modalitetu (jednostavno nisu auditorni tipovi) imaju loše ocjene u školi jer taj prevladavajući način prezentiranja informacija u školi nikako nije optimalan za njih. Za njih je velik nadomjestak učenje s prevagom vizualnog ili taktilnog načina prezentacije gradiva. Najbolji načini koji će im pomoći u potpunijem prikupljanju i razvrstavanju informacija organizirani su u više osjetilnih modaliteta - učiti s mnogo slika, boja, učiti uz pomoć filmskih ili videozapisa, uz uporabu interaktivnih CD-a na računalu, s filmovima ili dijagramima, zatim rad s različitim materijalima, od gline do raznih predmeta kojima se predočavaju nastavni sadržaji. Kinestetski modalitetet primanja informacija pokazuje se također dobrom nadopunom, jer će mnoga djeca s teškoćom auditivnog učenja potpuno uroniti u sadržaj koji je prezentiran raznim oblicima kreativnog rada, od igre uloga, dramatizacije lutkama ili plesnih pokreta.

Osim po načinu primanja informacija pri učenju, djeca se razlikuju i po stilu učenja. Ona djeca koja su po prirodi samostalna, mogu imati problema s ocjenama, jer nisu najučinkovitija kad im se nameće grupni rad i nadzor nastavnika. Takva djeca su najučinkovitija kad ih se pusti da usvajaju gradivo kad oni to žele i na svoj način. Oni sebi čak i biraju od koga će učiti pa, ako im se dopusti, a ne brani, oni će gradivo naučiti i proširiti saznanjima iz drugih izvora, koji nisu ograničeni na školske udžbenike i nastavnike. Ako ih se sputava i nameće nešto, kao što je često običaj u školi kad se moraju strogo držati programa i ritma određenog od drugih, tada se oni ne snalaze dobro i imaju lošije ocjene nego što u stvari znaju i mogu. Takva djeca ne drže mnogo do toga što drugi misle o njima, pa im ni ocjene nisu toliko bitne. Stoga se o ocjenama i ne brinu toliko, koliko o tome što nauče. To nikako ne znači da su lošiji đaci, već naprotiv, da imaju svoj stav i svoj stil, koji može biti i puno bolji od onog koji im se nameće.

Ako učitelj podučava, to ne znači i da učenik uči!!!

Modaliteti učenja

Slušni ili auditorni najčešći je način prezentiranja informacija u kojem nastavnik tumači, a djeca slušaju. Postoji mišljenje da je auditorni način predstavljanja informacija prilično nedostatan.
Auditorni su učenici oni koji informacije najradije usvajaju slušanjem. Ovakve osobe vole imati nekoga tko će im gradivo objašnjavati. Malo i nerado pišu, čak i kad im se to sugerira. Kada se od njih traži da zapišu informaciju, često odgovaraju: "Nema problema, zapamtiću." Kao metode učenja često primjenjuju glasno čitanje i glasno ponavljanje pročitanog.

Vizualni, u kojemu se informacije predočavaju dijagramima, mapama, fotografijama, filmovima i zemljovidima. Različitim bojama i sličicama istaknuta raspodjela pojmova neke lekcije ili teksta, dokumentarni ili igrani film o nekoj temi, mogu biti itekako poticajno sredstvo u učenju nekog novog sadržaja.
Vizualni učenici puno čitaju i pišu, a informacije najčešće usvajaju samostalno, obradom pisanih materijala. Tipična je reakcija vizualnog tipa učenika da na zahtjev da se nešto uradi, traži mogućnosti da to što treba uraditi zapiše. U učenju najčešće primjenju metode različitog koncipiranja, mapiranja, izrade slikovnih i grafičkih prikaza, različitih dijagrama i slično.

Taktilni znači dodir s različitim materijalima i predmetima, oblikovanje i učenje pomoću modaliteta dodira. Ovdje se dobrom pokazuje glina, kao jedno od osnovnih sredstava za oblikovanje slova i riječi.
Taktilni učenici tijekom učenja ili prezentiranja moraju imati nešto u rukama. Ako im ruke nisu u akciji, oni ne uče. Tijekom učenja gotovo uvijek u rukama imaju olovku koju, umjesto za pisanje, češće koriste za različita označavanja. Tijekom izlaganja puno gestikuliraju i riječi dopunjavaju pokretima ruku.

Kinestetski način podrazumijeva učenje kroz pokret, u plesu, dramatizaciji, igri uloga, sportu.
Kinestetski učenici žele imati odeđenu ulogu, nastupati, staviti cijelo tijelo u akciju u nastojanju da nešto razumiju i nauče ili da naučeno prenesu drugima. Kod učenja se često pokušavaju staviti u stvarnu situaciju ili čak stvaraju improviziranu scenu na kojoj se ono što treba naučiti odigrava. Osobe koje se odlikuju kinestetskom inteligencijom imaju izgrađen osjećaj za prostor i vrijeme, dobro upravljaju svojim tijelom i rukuju predmetima, mogu biti vrlo uspješne u poslovima vezanim uz komunikaciju i ručni rad i uglavnom imaju vrlo razvijenu fizičku memoriju (slike u memoriji mogu izazvati pokret). Pored sportaša i plesača, visok nivo kinestetske inteligencije uobičajeno posjeduju inovatori, kirurzi, zubari, glumci, kipari, arhitekti, mehaničari, izrađivači nakita, ljudi koji rade u laboratorijima itd.

Poruka za urednike: Dopuštamo da objavite naše članke pod uvjetom da navedete izvor i link. Molimo vas da nas obavijestite kad i gdje će koji članak biti objavljen - kontakt.