Kritiziranje je drogiranje
autor: Talidari

	Kritiziranje i kukanje proizlaze iz ograničenog pogleda na svijet. Sve na svijetu ima dobre i loše strane jer svijet funkcionira po prirodnom zakonu polariteta. Vidjeti samo negativni pol u nekome ili nečemu, a ne i pozitivni, znači imati ograničeni pogled na svijet. Kao cirkuski i trkači konji, kojima se stave naočnjaci zato da ne vide ništa osim svoj cilj, tako i oni koji kritiziraju to čine sa svrhom, a ta nije da se objektu kritike pomogne, nego odmogne, a oni koji stalno kukaju, to čine zato da bi dobili suosjećanje od drugih.
Stoga, kritiziranje, prigovaranje, ogovaranje i kukanje nema veze s objektom koliko pokazuje ograničenost osobe koja padne u napast da to čini. Oslobodi se svih okvira! Gledaj na svijet iz perspektive ljubavi!

Kritiziranje je nedolično ponašanje jer time omalovažavamo i ponižavamo druge, a pogotovo sebe, jer time pokazujemo da ni sami nismo bolji jer ne znamo bolje i konstruktivnije reagirati.
Kritiziranje je destruktivno ponašanje jer time razaramo skladne intimne, prijateljske i druge odnose.
Kritiziranje, predbacivanje i prigovaranje spadaju u verbalno nasilje.

Kritike, jadikovke, žaljenje, kukanje, prigovori i ogovaranja - sve su to negativne afirmacije kojima prizivamo sve što izjavljujemo.

"Svako zlo za neko dobro." - Narodna

Nije nikakvo umijeće nalaziti loše strane u nekome ili nečemu, prigovarati - to može svatko. Umijeće je u lošem prepoznati i ono dobro. Svi imamo i dobre i loše strane. Ako nekoga samo kritiziramo, to znači da ne umijemo vidjeti i njegove dobre strane, da ne umijemo na bolji način potaknuti drugu osobu na promjenu te da nemamo pametnijeg posla.

Kad ovdje kažemo "kritiziranje", pod pod time, uz kritiku, smatramo i prijekor, zamjerku, pokudu, prigovor, osudu, jadikovke, žalopojke, ogovaranje, uvredljive i besmislene komentare, ocrnjivanje...
Sinonimi: podvrgnuti kritici, prigovarati, nalaziti loše strane (komu/čemu), ne odobravati (komu što), zanovijetati, kuditi (koga/što); klevetati, optuživati, ocrnjivati, okrivljivati, ogovarati, ozloglašavati, huliti, bacati ljagu (na koga), omalovažavati, podcjenjivati, sramotiti, nagrđivati, naruživati, prokazivati, prljati, o(b)lajavati, pljuvati (po komu), napadati, vrijeđati, sumnjičiti (koga), pripisivati, podmetati (komu što)

S druge strane, nije kritiziranje sve što u sebi nosi kritiku. Ako netko od nas očekuje da izrazimo svoje mišljenje, to nije kritiziranje ako je poučno i izraženo na lijep način. Kritiziranje je samo onda kad pretjerivanjem, izrugivanjem i sarkazmom nastojimo drugu osobu poniziti, omalovažiti i povrijediti.

"Bolje je upaliti svijeću nego proklinjati tamu." - narodna

U vrijeme kad smo svjedoci domaćih i globalnih prosvjeda, kritiziranja vlade, iznimno je bitno staviti stvari u pravu perspektivu da bi se postigao uspjeh. Treba znati što želimo time postići. Napadima i omalovažavanjem tuđih napora i ponašanja teško da ćemo nešto postići, osim da ispušemo svoj ventil, svoja vlastita nezadovoljstva. Katkad je nemoguće potaknuti drugu stranu da nešto promijeni bez upotrebe kritike, no puno bolja metoda je potaknuti je na promjenu svojim primjerom, nuđenjem rješenja ili nečega boljeg. Kaže se da je bolje upaliti svijeću nego proklinjati tamu. Više o alternativama kritiziranju bit će riječi na kraju ovog članka.

Jednom su prilikom Majku Terezu zamolili da im se pridruži na antiratnim demonstracijama. Ona ih je odbila rekavši: "Kad budete imali demonstracije za mir, javite pa ću svakako sudjelovati."

Nedolično je kritizirati nekoga za nešto što ni sami ne bismo umjeli bolje izvesti. Kritiziranju su najviše skloni oni koji su i sami neuspješni u životu pa okrivljuju sve druge i sve drugo za svoje nesposobnosti. Zato je kritiziranje pokazatelj vlastite nesposobnosti. Istina, ljudi imaju svoje slabosti i ne mogu uvijek sve raditi po zadovoljavajućim standardima, no ne moramo ih zato kritizirati, već napraviti odmak od njih, nemati posla s njima, ili još bolje: pomoći im da isprave svoju pogrešku ili uklone svoju slabost alternativama kritiziranju (pri kraju ovog članka).

Misliš li da stalnim kritiziranjem roditelj pomaže svojem djetetu učiniti promjenu nabolje? Kritiziranje nije odgojna strategija jer degradira djecu, a ne nudi im nikakav protumodel ponašanja. Tako je i s vladom, šefovima, prijateljima i svim drugima - nećemo ništa time postići, osim što ćemo sebi srušiti ugled. No, ne moramo prihvaćati zlo i druge negativnosti, već pronaći alternativu kritiziranju. O tome malo kasnije.

Kritiziranje nije konstruktivno ako naše riječi zvuče kao prijekor, zamjerka, pokuda, prigovor, osuda ili slično. Iskreno govoreći, kritiziranje je konstruktivno koliko i droge. Drogeraši će uvijek pronaći razloga zašto su droge O.K. pa će nas neki čak uvjeravati da su navodno ljekovite. Tako je i s onima koji vole kritizirati. Konstruktivno nije kritiziranje, nego pomaganje, poučavanje, usmjeravanje, ispravljanje i slično.
 

Osnovna mana "konstruktivne" kritike jest to što je dobronamjerno upućena, ali onaj komu je upućena nije ju tako doživio. Zato je najbolje ostaviti se toga i naći bolji način. Otkrivamo to u nastavku.

“Ne laje pas zbog sela.” - Narodna poslovica

Ako se kritiziranjem, žaljenjem, jadikovanjem, kukanjem, prigovaranjem i ogovaranjem bavimo ne zato da bismo doveli do neke promjene, nego zato da bismo se osjećali bolje i, u najgorem slučaju, da bismo nekog ponizili ili povrijedili, onda trebamo shvatiti koje krajnje učinke ima takvo naše ponašanje i time ga promijeniti.

Iz psihologije znamo da kad govorimo o drugim ljudima, govorimo zapravo o sebi. Za to postoji i još jedna izreka: "Što govoriš, to postojiš!" Prema tome, kad se žalimo o drugima i ogovaramo ih, to nešto govori i o nama samima.
Oni malo sofisticiraniji sugovornici znaju iza našeg ogovaranja i kritiziranja prozreti unutarnje siromaštvo, koje nam ne služi na čast.
Najlakše je otkriti tuđe mane i slabosti, a samo plemeniti i bogati duhom mogu iza nečije negativnosti uočiti i pozitivnosti te upravo njih nastojati izvući iz svake osobe.
Dakle, nemamo ništa od toga da druge kritiziramo i širimo svoju kritiku kao drogu na druge. Naprotiv, kritičnost nam itekako škodi za zdravlje, ugled i sve ostalo.

Zašto uvijek imaš potrebu kritizirati me?	Zato što mislim da imam dar za uviđanje tuđih mana.	A što je s tvojim manama? Imam dar ne obazirati se na njih

Ako si kao većina ljudi, sigurno postoje neke stvari koje ne voliš, a vrlo vjerojatno i neke ljude ne možeš podnijeti do te mjere da ih ogovaraš ili im prigovaraš. Sigurno imaš jake argumente za svoju netrpeljivost i najvjerojatnije si u pravu što to činiš. Ali, što imaš od toga? Prisjeti se nekoga koga voliš ogovarati ili mu/joj prigovarati. Budi iskren(a), kad sve zbrojiš i oduzmeš, čini li ti tvoja kritičnost kakvo dobro, pomaže li ti promijeniti drugu osobu nabolje, postići tvoje životne ciljeve, pridonosi li ostvarenju tvoga uspjeha i sreće? Teško da bi odgovor mogao biti "da", a ako si kao neki od nas tvrdoglav(a) pomislit ćeš kakve to veze ima i s čim i, pa što ako ti ne donosi sreću i uspjeh, jer isto tako ti ne donosi ni neuspjeh ni nesreću. E tu smo da te uvjerimo u suprotno! Ne zato što nam je stalo do onih koje kritiziraš, nego zato što nam je stalo do tebe - našeg čitatelja, člana naše zajednice.

Jesi li ikad primijetio/la da si, kad god se stvori neki problem u tvom životu, ti nekako u tome? Kako to da se određeni problem, koji te navodi na kritiziranje i žaljenje, dogodio baš tebi ili kako to da baš tebe pogađa?

Onaj koji se žali, kuka i prigovara uvjeren je da sam nije kriv, već je razlog za njegovo osobno nedolično ponašanje (kritiziranje) nedolično ponašanje onog o kojemu je riječ. No istina je, nažalost, ta da je uzrok u osobi koja se žali, a ne u osobi ili stvari zbog koje se žali. Slijedi objašnjenje.

Zašto se neki ljudi žale na određene osobe, a drugi te iste osobe vole ili ih barem ne kritiziraju?
Svi koji kritiziraju i žale se, kao uzrok svojeg ponašanja vide vanjske čimbenike, tj. objekt svojeg kritiziranja. Međutim, te iste osobe svi ne kritiziraju, a mnogi ih čak i vole. Stoga nisu oni pravi uzrok.
Pravi uzrok je neki unutarnji sukob, unutarnje nezadovoljstvo u onom koji kritizira. Iskreno govoreći, nešto je u nama što nas navodi na kritiziranje i jadikovanje - neki naš stav.

Kad smo u društvu u kojem se samo žali i ogovara, to znači da smo nesposobni voditi ugodan razgovor i baviti se konstruktivnijim temama. Razloga za kukanje uvijek će biti, ali i razloga za hvaljenje. O nama, a ne o vanjskom svijetu, ovisi čime ćemo se od toga baviti.

Mnogi, ako ne i svi, oni koji su napokon obznanili da su homoseksualci, izjavili su da su prethodno bili najveći kritičari homoseksualaca jer su tako htjeli prikriti svoju seksualnost. Mislili su, ako budu dovoljno glasni u kritiziranju, nitko neće na njih posumnjati. Zato sljedeći put kad čuješ da netko na sav glas kritizira homoseksualce, pitaj ga/je kad misli već jednom objaviti svoju homoseksualnost.

Onaj koji svjesno ili nesvjesno omalovažava (kritizira) druge misli da time uvećava svoju vrijednost. Mali ljudi to često čine velikanima nastojeći ih spustiti na zemlju i time pokazati da su bolji, ili u najmanju ruku jednako vrijedni kao i oni. Oni koji nesvjesno imaju osjećaj manje vrijednosti kritiziranjem nastoje svoju vrijednost ojačati, no teško da to mogu postići. Bistri će ih prozreti, a kod onih manje bistrih to možda i prođe. Zato kritični ljudi vole društvo onih koji nisu baš najbistriji jer tamo mogu nesmetano kritizirati i čak dobiti podršku.

Primjer iz života: Moj je stari završio faks i radio na rukovodećoj poziciji sve do penzije. Uvijek sam se pitala kako to da se ne druži s ljudima koji su isto tako ljudi na visokim pozicijama ili barem ljudi koji su nešto postigli u životu. Nisam nikad upoznala ni jednog njegova prijatelja za kojeg bih mogla reći da je "na mjestu". Imao je neke takve davno prije, ali ih je izgubio. Sad znam zašto. Svi njegovi frendovi su "Bože-me-prosti tipovi". Ne kažem da su to loši ljudi, nego sve neki, kako da to kažem, tipovi koji su u podnožju društvene ljestvice. A onda mi je sinulo! Prva pomisao na moga starog jest da je gunđalo. Voli samo kritizirati, pljuvati po drugima, prigovarati. Samo budale to mogu trpjeti, pa zato i nema prijatelje među uspješnima. Njegov stav prema životu vjerojatno proizlazi iz toga što nije ostvario svoje životne ambicije. Iako je bio rukovoditelj, bio je to samo na lokalnoj razini - u kvartu. Njegove su ambicije bile na državnoj ili barem gradskoj razini, što nije uspio postići. Pretpostavljam da je zbog toga bio nezadovoljan sa životom i sve oko sebe kritizirao i omalovažavao. Svima je pronalazio manu - samo da se ne bi osjećao manje vrijednim.

Tko su profesionalni kritičari? Objavljuju li kritike uspješni književnici, slikari i slični? Ne, kritikom se profesionalno bave oni koji i sami stvaraju djela, uglavnom nepriznata ili od nevelike vrijednosti, pa svoj kruh zarađuju time da drugima sude. Naravno, često su te kritike i pozitivne, pogotovo one sponzorirane, pa su to ustvari recenzije, a ne kritike. Poanta je da se kritiziranjem ne bave uspješni ljudi pa ako želimo biti uspješni, trebamo se okaniti kritiziranja i nastojati govoriti samo dobro o ljudima ili šutjeti. Ako nemamo što lijepo reći o drugima, najbolje je šutjeti. Oni o kojima nemamo što dobro reći, nisu vrijedni našega dragocjenog vremena pa ne bismo trebali gubiti vrijeme na njih, nego se baviti pametnijim poslom.
 

Zašto ti neka skupina ljudi toliko smeta da ih stalno kritiziraš, dok drugima ti isti nimalo ne smetaju?
Recimo da se stalno izruguješ i kritiziraš političare, plavuše, homoseksualce, pripadnike drugih rasnih i vjerskih skupina ili neku grupu koju smatraš vrijednom kritike.
Kritiziraš li ih jer vidiš samo njihove slabosti, a ne i vrline? Je li stvarno moguće da nemaju vrline?
Misliš li da bi i oni tebe trebali kritizirati jer ni ti nisi savršen(a), jer i ti griješiš?
Kaže se da ne smijemo suditi o knjizi po njezinim koricama. Smijemo li suditi čovjeka na temelju njegove vanjštine ili pripadnosti? Jesu li za to što kritiziraš one koje i ne poznaješ, one koji ti osobno nisu ništa skrivili, krivi oni ili ti? Na čemu se zasniva ova tvoja kritičnost? Na nekom tvom stavu?
Dopušta li ti tvoj stav da vidiš i dobre strane onih koje kritiziraš ili ograničeno vidiš samo loše strane?

"Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.[na grešnicu]" - Evanđelje po Ivanu 8:7

Svatko ima neke vrline pa ako ih ne uviđaš kod nekih osoba, problem je u tvom kutu gledanja, u tvojoj otvorenosti da spoznaš i ono dobro u ljudima, ne samo ono loše, zar ne? Ljudi će uvijek biti ovakvi i onakvi, često drugačiji od nas. Ta je raznolikost ono što čini svijet zanimljivijim. Život bi nam bio predosadan kad bismo svi bili isti, imali ista uvjerenja i kad bismo svi bili sveci. Stoga ne bismo trebali kritizirati one koji su drugačiji, koji ne čine stvari onako kako bismo mi željeli (na naš način), kao ni one koji griješe jer svi griješimo. S takvima se ne moramo slagati, niti se s njima moramo družiti, a svakako ih ne moramo kritizirati. Pogotovo ako nas ne ugrožavaju. A ako nas i ugrožavaju, pitanje je koliko je to njihova krivica i bismo li mi na njihovu mjestu mogli bolje.

"Svatko je kovač svoje sreće." - narodna

Cijena koju plaćamo za kritičnost je otuđenje koje vodi u samoću i/ili agresivnost. Prava sreća ne dolazi preko drugih, nego našom sposobnosti da se otvorimo, volimo i budemo u potpunosti slobodni (i od kritiziranja, osuđivanja, prigovaranja, kukanja...). Kad uspijemo postići da naša osobna sreća ne ovisi o vanjskom svijetu, vanjski svijet neće je moći uništiti. Pravi izvor vlastite nesreće nije u vanjskom svijetu, nego u unutarnjem. Stoga, nema razloga za kritiziranje i očekivanje od drugih da nam osiguraju bilo što, uključujući našu sreću. U svijetu može vladati ne znam kakva kriza, no ako je čovjek zadovoljan malim stvarima i sreću pronalazi u nematerijalnim stvarima, onda nema potrebe žaliti se ni protestirati. Vanjski čimbenici mogu potaknuti samo nešto što već jest (u nama), potpiriti vatru, stoga nisu izvor, nego samo okidač. Nešto u nama nije kako treba pa nas zato neki ljudi ili neke stvari provociraju jer u nama bude nešto što ne možemo podnijeti. Kritiziranje nekoga je pucanje u kurira (engl. shooting the messenger). Pravi izvor našeg nezadovoljstva nisu drugi, nego mi sami. Kad preuzmemo svoju odgovornost za vlastitu nesreću, istodobno preuzimamo odgovornost i za vlastitu sreću te se time naoružavamo uvidom da smo kovači svoje sreće i da je sve moguće ako sami nešto poduzmemo, umjesto da toliko toga očekujemo od drugih.

Dubinski uzrok jadikovanju i kritiziranju ukorijenjen je u psihi čovjeka koji se žali i kritizira - u subjektu, a ne u objektu kritiziranja. Onaj koji nalazi razloge za kritiziranje i jadikovanje ne uspijeva pronaći razloge za pohvale i zahvalnost, i sebe stavlja u ulogu žrtve. To je zato što je onima koji kritiziraju i žale se lakše pronaći mane nego vrline, lakše biti žrtva nego gospodar svoje sudbine. Kad bismo svi bili takvi i žalili se na ove ili one, radije kukali nego poduzimali, naš svijet bio bi... onakav kakav je sada.
Umijeće izvlačenja onoga najboljeg iz ljudi ipak je vrednije od umijeća pronalaženja mana. Na svakom je od nas da se odluči kojim umijećem želi ovladati. Na kraju krajeva, sve se svodi na odluku.
Ne zaboravimo, bolje je upaliti svijeću nego proklinjati tamu.

Stavimo karte na stol. Je li uvijek sve onako kako želiš? Ljubav cvijeta, zdrav(a) si kao dren, posao napreduje, na svakom je semaforu zeleno na putu do cilja, susjedi ljubazni, prijatelji nikad ne razočaraju? Naravno da nije tako. Kad nam ne ide u životu, olakšanje i neku vrstu satisfakcije pruža nam iskritizirati sve i svašta u svakoj prilici, pogledati zlu u oči i reći svoje. No postaje stvarno degradirajuće kad se kronično žalimo i prigovaramo. Pitanje je što je bolje: trenutačno si olakšati dušu, ucijepiti si još jednu dozu žalopojki i/ili kritiziranja da bismo se osjećali "high", ili gledati na duge staze pa se skinuti s toga i ovu svoju potrebu nadomjestiti drugom 'drogom' - nekom koja je te uzdiže na duži rok, kao što je neki hobi - pronaći pravi smisao u životu, pronaći zadovoljstvo u nečemu vrednijem od kritiziranja, pronaći sreću i u nesreći.

Uzrok kritiziranju i žaljenju često je i taj što se družimo s onima kojima je to glavna životna poslastica - moguće je da nemaju druge radosti u životu, nego drugima sjeći krila. Ako smo okruženi uglavnom onima koji kritiziraju i/ili koje kritiziramo, to govori o nama samima - o našoj sposobnosti da pronađemo pravo društvo... Nisu oni krivi što nam ne odgovaraju, već smo mi krivi što nismo našli sebi primjereno društvo.