NANA ODGOVARA
Kategorija: ostalo
autor: Talidari

Kao što je sa svakom bravom istovremeno proizveden i ključ, 
tako je i sa svakim pitanjem automatski kreiran i odgovor.      

Nema tog pitanja na koje ne postoji odgovor.
Nema tog problema za koje ne postoji rješenje.
Sve je u svijetu stvoreno tako da ima svoj par, odnosno ono što to balansira.

Svatko može doći do pravog odgovora povratkom prirodi i povišenjem svoje svijesti kultiviranjem vrlina.

Članci na razne teme nalaze se u našoj arhivi Savjeti »
Rješenje za sve probleme »
 

Odgovor na sva pitanja

Bio jednom jedan učenjak koji je bio savjetnik mnogim velikanima, svojim mudrim savjetima vadio ih iz raznih teškoća i pomogao im da vladaju svojim područjima. Nakon više desetljeća mukotrpnog rada, posjetio je mudrakinju Nanu ne bi li od nje dobio kakav savjet koji bi mu omogućio da pod stare dane ne treba više toliko mudrovati nego da može jednopotezno sve riješiti.

"Znaš, Nana, pitaju me svakodnevno svakakva pitanja i moram uvijek imati spreman odgovor, i to ne bilo kakav, nego onaj pravi koji bi kao čarobni štapić odagnao sve muke i ostvario sve želje. Od mene se očekuje da sve znam i da za svaku situaciju imam rješenje, no nije to samo tako. I sama sigurno znaš, i tebi dolaze sa svim mogućim i nemogućim pitanjima. Pitam se, postoji li jedan odgovor koji bi mogao odgovoriti na sva pitanja pa da ne trebam toliko smišljati uvijek?"

"Nije važno."

"Istina, i nije to toliko važno. Kako sam dosad, tako mogu i odsad. Svejedno, što misliš, kad bi se Isus ili sam Bog pojavio na Zemlji, što bi mi odgovorio?"

"Nije važno."

"Istina, i nije. Možda bolje i da ne znam jer kad bih poslodavcima uvijek isto odgovarao, ne bi me više trebali, zar ne? A kad me pitaju nešto što ne znam, što da im odgovorim?"

"Nije važno."

"Istina, stvarno i nije. I to sam shvatio. Što god im odgovorio, oni to ionako shvate kako njima odgovara. A kad znam odgovor, ali znam da im se neće svidjeti i da će ih možda povrijediti,  trebam li im odgovoriti točno?"

"Nije važno."

"Istina, ovako ili onako, nema veze, sve će ionako na kraju biti kako treba biti. Ponekad se pitam ima li uopće smisla to što radim jer svatko bi trebao raditi po svojoj savjesti, a ne mojoj, što ti misliš?"

"Nije važno."

"I ja svašta pitam. Naravno da nije… Aha!"

Otišao je i nije se nikad više trebao vratiti jer dobio je odgovor na sva pitanja.

Pouka: mi ljudi pridajemo previše važnosti mnogim stvarima koje uopće nisu važne. Jedino što je važno jest dobro se osjećati. Kad se osjećamo dobro, ne pada nam na pamet da činimo išta loše i k tomu zračimo pozitivnom energijom koja pomaže drugima osjećati se bolje. Kad smo svjesni da ništa od onoga što nas muči nije uopće važno, možemo se dobro osjećati, i to je sve što trebamo da bismo postigli blagostanje.

Bio jednom jedan učenjak koji je bio savjetnik mnogim ljudima, svojim mudrim savjetima vadio ih iz raznih teškoća i pomogao im da se izliječe, obogate i da se sa svim ljudima dobro slažu. Na početku svoje karijere, posjetio je mudrakinju Nanu ne bi li od nje dobio savjet koji može jednopotezno riješiti svaki problem.

"Nana, postoji li jedan savjet na koji se svi drugi savjeti svode, koji bi mogao vrijediti za sve probleme koji ljudi imaju?"

"Voli."

Pouka: kad svakom problemu pristupiš s ljubavlju, tj. iz centra ljubavi, pojavit će se konstruktivna ideja za rješenje. Umjesto briga, strahova, ljutnje, ogorčenosti, osvetoljubivosti i drugih destruktivnih pristupa, uzvisi se iznad situacije na nivo bezuvjetne ljubavi i sve će se time riješiti.

Jedan je mladić jednom pošao Nani i pitao je kako može steći mudrost. Nana je odgovorila zamolivši mladića da dođe sutradan u isto vrijeme, a da do tad ne smije obaviti veliku nuždu. Sutradan je mladić po dolasku sav zajapuren odmah pitao može li na WC, no Nana mu je na to rekla: "Ako žudiš za mudrošću istim intenzitetom kojim sad žudiš za kakanjem, tada te ništa neće spriječiti da je dobiješ."

Pouka: Isto je i s drugim ciljevima i žudnjama. Kvaka je u snazi, intenzitetu tvoje volje za ostvarenjem cilja. A tvoja volja ovisi o tvojim motivima, o razlozima zašto želiš ostvariti svaki pojedini cilj. Mnogi žele ovo ili ono, ali većinu toga nikad ne ostvare upravo zato što to dovoljno snažno ne žele da bi poduzeli sve što treba za ostvarenje. A ne žele to dovoljno snažno jer nemaju jasan odgovor na "zašto" to žele ili zato što odgovor ne zadovoljava njihovu dušu već samo ego.
Više o ostvarenju ciljeva » + slična poučna priča sa Sokratom u glavnoj ulozi »

Bila jednom jedna mudra žena, koju su zvali Nana i posjećivali je iz svih krajeva zemlje kako bi je tražili za savjet. Jednom tako posjetila Nanu jedna nepoznata žena, čiji je sin nedavno nesretno preminuo. Žena je bila toliko jadna i utučena da joj nitko nije mogao pomoći. Što god bi netko rekao ili učinio nije utjecalo na njezinu tugu. Nije znala što bi sa sobom od silne žalosti, zatvarala se u sebe, nije mogla  ni s kim normalno razgovarati, a da ne brizne u plač. To je pogoršalo njezine odnose s ljudima, nije mogla raditi ni brinuti se za sebe kako spada. Rođaci više nisu znali što bi s njom i kako bi joj pomogli pa su je doveli Nani. Čuli su da Nana pomaže tamo gdje stručnjaci ne mogu, da ne traži ništa zauzvrat, da je mudra i susretljiva pa su puni nade uputili jadnu ženu da joj se obrati.

Kad je žena sa suzama Nani objasnila svoju nevolju, ova je u sućuti primi za ruku i ne kaže ništa. Kako je uplakana žena očekivala da joj Nana nešto kaže, a ova ne izusti ništa nekoliko minuta, zbuni se, obriše suze i malo zamisli. Ni sama ne zna kako, al' se nekako umirila.

Na to je Nana upita: "Kako ti mogu pomoći?"

A žena će: "Ne znam. Jadna sam ti, najradije bih se u grob zakopala. Kako ću živjeti ovako znajući da sam sina pokopala?"

Nana se osmjehnu: "Tako da mi doneseš žličicu šećera."

Žena je na to zbunjeno upita: "Pa kako će mi pomoći žlica šećera?"

"Ne bilo koja žlica šećera.  Donesi mi samo onu žličicu šećera koju ti je dala osoba tvojih godina ili starija kojoj nitko u familiji nije umro. Time ćemo odagnati tvoju tugu."

Ženi je to bilo čudno, al' nije više ništa pitala, već  zahvali i pozdravi se.

Isti dan je svoje rođake zamolila da joj daju žlicu šećera jer je treba dati Nani. Oni je pitaju zašto, a ona veli da ne zna, samo zna da je treba dobiti od osobe kojoj nitko u familiji nije umro. Rođaci se pogledaju pa kažu da joj oni to ne mogu dati jer su i oni izgubili nekoga od obitelji.

Žena ode onda do prve susjede, no ispostavi se da je i njoj netko preminuo u familiji pa se zaputi do druge susjede, i treće i tako dalje. Pa kada dozna da su svi u susjedstvu kao i ona doživjeli slično, počne tražiti u krugu prijatelja i poznanika osobu kojoj nitko u familiji nije preminuo kako bi od nekog napokon dobila žličicu šećera.

Prošli su tako dani i tjedni u kojima je obilazila sve poznate da bi ih zamolila za žličicu šećera i pritom je sa suosjećanjem slušala njihove tužne priče o preminulim članovima njihovih obitelji, ali i one sretne priče u kojima su prepričavali lijepa sjećanja o preminulima. Nažalost, nitko joj nije mogao dati šećer jer je svima netko umro u bližoj ili daljoj familiji.

Kako su dani prolazili u traženju, dođe i dan kada žena shvati da je preboljela sina. To se dogodilo kad je shvatila da nije jedina kojoj je netko voljen preminuo i kako su svi ti ljudi mogli preboljeti, mogla je i ona. Kroz njihove priče shvatila je da je puno bolje da se, kao i oni, sama prisjeća svih onih nebrojenih radosnih dana sa sinom umjesto samo onog dana kad ga je izgubila, kad je otišao na drugi svijet.

Žličicu šećera nije dobila, ali nije je više ni trebala jer to što su Nana i ona htjele, dogodilo se.

---

Sve dok ne stignemo izraditi članak ili modul na temu smrti i žalosti u povodu smrti, željeli bismo na ovom mjestu, osim gornje pričice, pružiti i par dodatnih podrški onima koji su time pogođeni:

Za Kršćane - Evanđelje po Ivanu 11:25,26 - "Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?"

Za sve one kojima treba pomoć za izlaz iz duboke žalosti - iskoristi skalu svijesti kao alat za izlazak iz žalosti.
Svi koji su u žalosti iz bilo kojeg razloga, svijest im je vrlo često ili najčešće na 75 prema skali svijesti, što ne znači da im je to prosjek stupnja svijesti. Kao što znaš, tijekom dana ljudska, pa i tvoja svijest diže se i spušta, proživljavaš različite emocije i mentalna stanja tijekom dana - ne samo žalost nego vjerojatno doživljavaš tu i tamo čak i momente radosti (npr. sa svojom djecom), ljubavi i druge koji su popisani na skali svijesti pa kad se sve zbroji i oduzme, onda ti je prosječni stupanj svijesti sigurno veći od 75, ali zasigurno manji od 200, što je prag s destruktivnih u konstruktivna stanja svijesti.

Inače, prosječni stupanj svijesti u našoj regiji je zadnje izmjeren 185, što je vrlo nisko (svjetski prosjek je u to vrijeme bio 207, a sve što je ispod 200 je negativno i destruktivno). Iako nisko, to je ipak više nego što većina ljudi u regiji ima - većina ljudi ima puno niži prosjek stupnja svijesti, no šačica ljudi izrazito visokog prosjeka utječe na viši prosjek cijele regije.

Pretpostavljamo da shvaćaš da čovjek ne može u istom momentu biti u stanju žalosti i radosti – ili si jedno ili drugo ili nešto treće u svakom momentu. Ne možeš istovremeno biti žalostan/na i bilo što drugo prikazano na skali svijesti, pa tako ne možeš istovremeno biti u stanju žalosti i, recimo, ljubavi. To znači, ako uspiješ sebe tijekom dana dovoditi u bilo koja druga stanja koja su na skali svijesti rangirana više od žalosti, time ćeš biti manje vremena u modusu žalosti. Što više vremena uspiješ provoditi na višim modusima svijesti, to ćeš manje "padati" u modus žalosti pa će se tako tvoj "normalni" modus svijesti malo pomalo pomicati van modusa žalosti.

Može biti da će ti prvi dan to manje uspjeti nego drugi, treći i svaki daljnji dan, ali s vremenom ćeš uspjeti sve više vremena provoditi u drugim modalitetima svijesti umjesto u žalosti. Pa kako tvoj prosjek stupnja svijesti bude rastao, tako ćeš biti svakim danom sve više osnažen(a) da svaki novi dan provedeš sve više minuta ili čak sati u višim stanjima svijesti, a sve manje u žalosti.

Iako imaš razloga biti u žalosti, također imaš razloga biti i u radosti (zbog drugih ljudi i stvari u životu i svijetu koji su predivni i živi) i u bilo kojem drugom stanju koje na skali svijesti ima vrijednost veću od 75 a po mogućnosti i veću od 200 (jer sve što je iznad 200 je pozitivno i konstruktivno).

Znamo da je nekomu tko je u žalosti besmisleno savjetovati da se raduje (zbog drugih pozitivnih stvari u životu i svijetu) jer to je preglomazni pomak svijesti - iz jedne krajnosti u drugu, no pretpostavljamo da ipak tu i tamo doživljavaš male spontane momente radosti (nasmije te ili obraduje neko dijete, nečija divna gesta, kućni ljubimac ili neko lijepo sjećanje) pa ti preporučujemo da pokušaš u takvim trenucima što duže prebivati u tom stanju, produžiti ih što je dulje moguće, i da se pokušaš fokusirati što više na sve ono u tvom životu i svijetu što ti pruža radost, a takvih je jako puno ako se otvoriš tim iskustvima.

U početku su to mali pomaci, možda produžiš svoje male radosti za koju sekundu tu i tamo, a s vremenom će to prerasti u minute pa čak i u sate – s vremenom. U tome ti uvelike može pomoći ovaj modul na temu bezuvjetne radosti »

No, da bi se izvukao/la iz duboke žalosti i traume, nije nužno da se odmah dovedeš na neki od modusa svijesti koji su jako visoko, kao što je radost, nego kreni mali koracima po skali svijesti, što više možeš.

Recimo, vodeći se skalom svijesti, kreneš recimo s povučenošću (okupiraj svoje misli o tome da je vrijeme da se povučeš na neko vrijeme - dok misliš o tome, ne misliš o razlogu svoje žalosti) pa onda digneš svoju svijest na modus kritičnosti (slobodno budi kritičan/na prema komu ili čemu god hoćeš neko kratko vrijeme - dok si kritičan/na, nisi toliko žalostan/na), zatim podigni svoju svijest na željenje (prepusti se željenju ovog ili onog neko vrijeme - pritom je obično žalost u drugom planu), zatim prijeđi na pasivnost, pa onda, ako želiš, na ljutnju (slobodno se ljuti na koga ili što hoćeš neko kratko vrijeme - ljutnja je manje destruktivna od žalosti), zatim prijeđi na ogorčenost, pa onda misli o tome kako si žrtva ovih ili onih, ovog ili onog neko kratko vrijeme, a možeš prijeći i na bijes, pa na okrivljavanje i optuživanje jer sve od navedenog je bolje od žalosti iako je sve navedeno negativno, a bolje je jer je manje destruktivno.

Bit je da malo po malo napreduješ po skali svijesti na sve manje destruktivna stanja svijesti, odnosno da ne skačeš sa žalosti drito na pozitivu ako ne možeš. Time ćeš malo pomalo dospjeti na sve viša stanja svijesti koja će ti omogućiti skok ili pomak na prvi konstruktivni modus svijesti.

Dakle, možeš neko kraće vrijeme biti pesimističan/na i nezahvalan/na pa čak i drzak/drska jer je to sve konstruktivnije ili manje destruktivno od žalosti. I tako ćeš polako povisivati svoju svijest do praga koji označava prekretnicu u svijesti, a počinje s iskrenošću, hrabrošću i preuzimanjem odgovornosti za svoj život i svoje osjećaje. I tako ideš dalje po skali svijesti, koliko god se više možeš dovesti.

Tako možeš odista u roku od sat vremena dovesti se od žalosti čak do radosti, a i ne moraš – ideš tako daleko koliko ti paše i koliko vremena imaš u kojem trenutku. Tu proceduru možeš provoditi više puta dnevno, po mogućnosti svaki put kad se uhvatiš da si u modusu žalosti.

Ovdje ti je još jedan primjer kako podići svoju svijest iz depresivnosti sve do radosti »

Bio jednom jedan umirovljeni par, koji su svoje zlatne godine provodili na svom otočkom imanju. Oboje su nekoć bili profesori u srednjim školama, što će reći dika i ponos naše zajednice. Imali su sina jedinorođenoga, kojim se nisu ponosili otkad se oženio ženom koja nije bila po njihovu ćefu . Dotle je dogurala njihova ozlojeđenost snahom da su sinu zaprijetili da će ga razbaštiniti ako ostane u braku s njom. I oca i majku jako je pogodilo to što se na to sin opredijelio za ženu, a ne za njih pa su u svojoj starosti postali ogorčeni i i tvrdoglavi. Sin im se više nije javljao ni dolazio, a ni oni nisu popuštali. Mati kao mati, ne znajući što bi više poduzela kako bi sina obratila, odluči se zatražiti mudar savjet Nane, za koju se na daleko i široko govorilo da je oličenje mudrosti. Nagovori starica jedva svoga muža da zajedno pođu do Nane pa su se najzad našli pred njezinim vratima. Ova ih dočeka sa smiješkom i upita što ih mori.

Raspričali se starci, ponajviše o ženi sinovljevoj, koja je ovakva i onakva, sve u svemu loš utjecaj na sina. Starom ocu navrle i suze na oči, sve ih briše da nitko ne primijeti.

Nana ih gleda, podsjeća ih na nekoga, al' ništa ne govori, dok se ovi ne izjadaju do kraja. Nije ih bilo lijepo čuti, samo su  kritizirali, ogovarali, predbacivali, žalili se...

Nije htjela da ostane samo na tome, neizravnato, pa ih upita Nana, koje su, osim svih ovih loših strana, dobre strane u snahi. Odjednom su oboje ušutjeli, nisu imali što reći. Nana je čekala, nije dala da ostane sve u minusima, bez pluseva, sve dok starac ne izusti: "Da prostite, ali sve što ima ta žena su sise, i znam da je sin s njom samo zbog njih." Hajde barem nešto, pomisli Nana.

Vidi Nana da je otac tvrđi pa mu se obrati: "Voliš li svoga sina?"

Ovaj se prepao načas, nije znao što bi rekao, borio se s osjećajima, jadan.

Nana nije ni očekivala pravi odgovor pa upita isto i majku, koja odvrati: "Ja nisam kao on", pokaže na muža, "koliko god da sin ne sluša, ipak sin mi je, volim ga kakav god da bio."

"A što to znači da ga voliš? Kako se tvoja ljubav očituje?" Nana će na to.

"Kako to mislite?" zbuni se starica.

Znade Nana što to znači  pa nije inzistirala dalje o tome da ljubav nije ljubav ako je druga strana ne osjeća, nego veli: "Majčinska ljubav ne može se usporediti sa sinovom. Majka ima uvijek više ljubavi pa bi zato trebala i biti uzor." Nana stade na trenutak pa nastavi: "Smijem li pitati, jesu li vaši bili protiv vašeg vjenčanja?"

"Kako znate?" začudi se starica.

"Što sijemo, to žanjemo, nije li tako?" odvrati Nana. "Vama su vaš zamjerali, pa sad i vi isto zamjerate svom sinu. Sve se vraća, sve se plaća. Kad-tad nam dođu na naplatu stari računi koje nismo izravnali. Sa svojima, niste raščistili po tom pitanju, je l' tako?"

Oboje se zamisle, pogledaše u stranu. Ne stignu odgovoriti jer ih Nana preduhitri: "Nije stvar u sinu, nego u principu. Vaša očekivanja su vaša očekivanja. Ako je sin autentičan, što bi trebao biti, onda i ne bi smio živjeti tako da ispunjava tuđa očekivanja, nego svoja. Baš kao što ste i vi bili autentični, pustite da i on bude."

"Ma nije on, Nana, autentičan, mota ga vražja žena oko prsta, radi sve po njezinu." usprotivi se starica, a starac klima glavom.

"Bit će da su tako mislili i vaši roditelji o nekom od vas. No, to nije bitno. Ono što je važno je opredijeliti se za pravu stvar. Sad imate izbor, hoćete li se opredijeli ti za bezuvjetnu ljubav i autentičnost  ili ćete i dalje kritizirati i žaliti se. Jedno su vrline, a drugo mane. Opredijelite se želite li biti u pravu ili biti sretni? O tome se ovdje radi. Ako je ta žena i stvarno takva kakvom ste je opisali, ipak kakva je, takva je, vaš je sin voli i s njezinim plusevima i minusima. A svi ih imamo, samo nekad nam je lakše vidjeti samo nečije minuse, a za pluseve smo slijepi, što je naš problem. Pođite kući i opredijelite se da temeljite svoj život na bezuvjetnoj ljubavi pa će se ta žena na krilima vaše ljubavi promijeniti. Umjesto da je kritizirate, pomozite joj da bude bolja. Al' ne tako da je na išta prisiljavate i predbacujete, nego da je volite. Nećete vjerovati za što je sve ljubav sposobna."

Nije im se svidio odgovor pa su samo šutjeli. Taman posla, zadnje što su htjeli je voljeti tu ženu, nije to zaslužila.

Nana je znala što im se vrti u glavi, nije prvi put da se s ovim bavi pa im za kraj odgovori: "Znam, nije lako voljeti grešnike, ali mi ne volimo druge zato što to oni zaslužuju, već zato što mi to zaslužujemo. Od naše ljubavi najviše koristi imamo mi sami."

Čudo ili ne, nije prošlo ni par mjeseci, evo ih sad gdje sa sinom i snahom piju kavu.

Bila jednom jedna princeza koja je imala sve što joj srce poželi, a ipak nije bila sretna. Svega se zasitila i sve joj je dosadilo pa nije znala što bi sa sobom. Čula je da u kraljevstvu ima jedna mudra žena zvana Nana pa naredi da je se dovede na dvor kako bi je pitala što da radi po tom pitanju. Nanu su obavijestili i rekli u čemu je problem. Kad Nana to ču, poruči princezi da će je drage volje posjetiti čim joj ozdrave djeca.

Princeza se iz dosade raspita o kakvoj se bolesti radi, a Nana joj poruči da nije ništa strašno ni zarazno te da ako ima vremena i volje, može joj doći pomoći, ako želi. Princeza pošalje najbolje dvorske ljekare da posluže Nani umjesto nje, ali se ljekari ubrzo vratiše, rekavši da djeca već imaju dovoljno liječnika i da im oni ne trebaju.

Kako su dani prolazili, a Nana nikako da dođe, uputi se princeza do Nanina doma u pratnji svojih slugu. Tamo je dočeka Nana s osmjehom i veli: "Dobro si došla, evo moći ću ti se danas posvetiti, samo trebam još ispeći kolače za djecu i gotova sam. Bit će prije gotovo ako mi pomogneš."

Princeza joj na to veli: "Ne brini se za kolače, poslat ću jednog od svojih slugu da ode u najbolju slastičarnicu u kraljevstvu i donese najbolje kolače."

Nana se osmjehnu i kaže: "Baš lijepo od tebe, princezo, ali kolač koji trebam ne peku ni u jednoj slastičarnici na svijetu. To je poseban kolač. Ne brini se, nije komplicirano, brzo ćemo mi to."

Princeza, nenavikla na rad, predloži Nani: "Pusti, Nano, evo reci sve što treba i moji će sluge sve napraviti kako im ti kažeš."

Nana će na to: "Baš lijepo od tebe, princezo, ali kolač koji trebam za djecu ne može bilo tko ispeći jer treba poseban sastojak koji ne umije svatko umijesiti. Ako mi ne želiš pomoći, nema problema, mogu ja to i sama."

Princeza se posrami i zavrćući rukave kaže: "Naravno da ti želim pomoći, evo, što treba?"

Nana se obraduje i objasni: "Evo, svi su sastojci tu, samo trebamo dodati još jedan najvažniji. Voliš li peći kolače?"

"Ne znam. Nisam nikad probala, ali kako ih obožavam jesti, sigurno ću ih voljeti i spremiti. Pogotovo kad su za tvoju djecu. Sigurno će ih kolači obradovati."

"Da bi ovaj kolač pomogao izliječiti djecu, trebamo umijesiti glavni sastojak, a to je ljubav. Ako ga s ljubavlju napravimo, djeca će to osjetiti i na krilima ljubavi ozdraviti. Što misliš, možeš li to učiniti?"

"Zašto ne! Što stvarno, kolači ispečeni s ljubavlju liječe ljude?"

"Možeš se i sama uvjeriti. Kad ih ispečemo, odnijet ćemo ih skupa djeci pa ćeš vidjeti. Dogovoreno?"

"Važi."

I tako bude. Nakon sat vremena kad je sve bilo gotovo, princeza shvati da nisu ispekle kolač za Naninu djecu, nego za dječji bolnički odjel. Kad su tamo došle s kolačima, djeca su se toliko obradovala kolačima, ali i zato što ih je sama princeza posjetila, da su zaboravila na svoju bolest. Sve vrijeme posjeta su trčkarala, skakutala, pjevušila i igrala se s princezom. U bavljenju s dječicom, princeza je zaboravila na vrijeme. Došla je i večer pa su djeca morala u krevet. Obeća im ponovno doći, što i učini. I sutradan, i ostale dane. U njezinoj prisutnosti djeca su uvijek bila radosna, pa su i zaboravila da su bolesna.

Prolazili su tako dani, princeza ih je uvijek ponovno posjećivala. Kako je vrijeme prolazilo, djeca su se izmjenjivala, ozdravljena djeca su odlazila, a nova dolazila. Princeza se sa svima rado igrala i družila, pogotovo kad je shvatila koliko to djeci znači da je s njima. Radovalo ju je što ih može obradovati. Kako se s njima družila iz ljubavi, dječica su brže ozdravljivala, a princeza se bolje osjećala.

I tako uopće nije trebala Nanu.

Bila jednom jedna djevojka koja je zatrudnjela nakon što je bila silovana. Nije htjela roditi to dijete jer ga nije željela jer je otac bio njezin silovatelj i ono bi je cijeli život podsjećalo na taj užasan događaj. Kako je djevojka odrasla u kršćanskom nauku, ideja abortusa predstavljala je grijeh pa je bila rastrgana u sebi i nije znala što da radi. Htjela je abortirati, ali nije htjela zbog abortusa završiti u paklu jednog dana, niti je htjela da je njezina kršćanski nastrojena okolina osuđuje zbog toga. Kad je čula za mudrakinju Nanu, odmah se požurila k njoj da je pita što da radi.

Nana joj je odgovorila pitanjem: "Što je gore: ubiti nevino dijete ili silovati?

Djevojka je znala odgovor i samo spustila pogled. Svejedno, gadila joj se pomisao da zadrži dijete.

Nana nije čekala odgovor, nego odmah nastavila: "Donesi svoju odluku, kao i svaku drugu, na stupnju svijesti ljubavi, a ne ega. To je sve."

"Ali kako da volim to dijete kad me je njegov otac silovao?"

"Nisam ti rekla da voliš svoje dijete, to je sasvim druga tema, nego da donosiš sve važne životne odluke dok si u modusu ljubavi ne obazirući se na to što ti tvoj ego govori. Nema veze što ili tko je objekt tvoje ljubavi u tom trenu odlučivanja. Dovedi se u stanje ljubavi pa ako kultivirajući vrlinu ljubavi prema, recimo, sebi ili nevinoj djeci, odlučiš abortirati, neće te peći savjest jer si to učinila iz ljubavi. Ako pak u modusu ljubavi odlučiš ipak roditi, no po rođenju shvatiš da ga ne možeš voljeti, usreći jednu obitelj koja ne može imati djecu tako da im ga daš da ga posvoje."
I time se oprostila od nje.

EGO       DUŠA     LJUBAV

Djevojka se po putu zamislila oko toga što joj je Nana rekla. U samo par minuta Nana joj je riješila dilemu. U modusu ljubavi nije mogla odlučiti ubiti svoje dijete, čak iako ga mrzi. U duši je osjećala da abortus nije prava stvar i da njime neće nestati sjećanje na silovanje. Ego je taj koji je bio povrijeđen i navodio je na abortus. Njezin ego bio je veći od njezine ljubavi. Dok je tako u modusu ljubavi mozgala, palo joj je na pamet da ako je netko nju povrijedio, to ne znači da i ona mora povrijediti nekoga, kao što je to nevino dijete, jer time se spušta na grane silovatelja. U stvari, postaje gorom od silovatelja, postaje ubojicom. Kao ni njegovi izgovori, tako ni njezini nisu opravdanja.

Par dana nakon poroda iznenadila se tomu da ne samo da ne mrzi svoje dijete nego su je i preplavili neočekivani osjećaji samilosti, suosjećanja, dragosti i ljubavi pa se posramila što je uopće pomišljala da ga ubije. Nije ni pomišljala da ga da na posvojenje. U jeku tih uzvišenih, majčinskih osjećaja, čak je smogla dovoljno bezuvjetnog suosjećanja da oprosti jadnom čovjeku koji ju je napastovao. Nepredviđeno, ne samo da je dijete nije podsjećalo na silovanje nego joj je i pomoglo da to zaboravi, odnosno da oprosti i tako napravi odmak, odnosno nastaviti živjeti bez ružnih sjećanja.

Prozor u budućnost: Trideset godina kasnije, dok je sjedila u publici plješćući na još jednoj dodijeli priznanja njezinu sinu, navrle su joj suze na oči, što od majčinskog ponosa, što od pomisli da što bi bilo da ga nema, koliko bi samo ljudi bilo uskraćeno time.