Bila jednom jedna mudra žena, koju su zvali Nana i posjećivali je iz svih krajeva zemlje kako bi je tražili za savjet. Jednom tako posjetila Nanu jedna nepoznata žena, čiji je sin nedavno nesretno preminuo. Žena je bila toliko jadna i utučena da joj nitko nije mogao pomoći. Što god bi netko rekao ili učinio nije utjecalo na njezinu tugu. Nije znala što bi sa sobom od silne žalosti, zatvarala se u sebe, nije mogla ni s kim normalno razgovarati, a da ne brizne u plač. To je pogoršalo njezine odnose s ljudima, nije mogla raditi ni brinuti se za sebe kako spada. Rođaci više nisu znali što bi s njom i kako bi joj pomogli pa su je doveli Nani. Čuli su da Nana pomaže tamo gdje stručnjaci ne mogu, da ne traži ništa zauzvrat, da je mudra i susretljiva pa su puni nade uputili jadnu ženu da joj se obrati.
Kad je žena sa suzama Nani objasnila svoju nevolju, ova je u sućuti primi za ruku i ne kaže ništa. Kako je uplakana žena očekivala da joj Nana nešto kaže, a ova ne izusti ništa nekoliko minuta, zbuni se, obriše suze i malo zamisli. Ni sama ne zna kako, al' se nekako umirila.
Na to je Nana upita: "Kako ti mogu pomoći?"
A žena će: "Ne znam. Jadna sam ti, najradije bih se u grob zakopala. Kako ću živjeti ovako znajući da sam sina pokopala?"
Nana se osmjehnu: "Tako da mi doneseš žličicu šećera."
Žena je na to zbunjeno upita: "Pa kako će mi pomoći žlica šećera?"
"Ne bilo koja žlica šećera. Donesi mi samo onu žličicu šećera koju ti je dala osoba tvojih godina ili starija kojoj nitko u familiji nije umro. Time ćemo odagnati tvoju tugu."
Ženi je to bilo čudno, al' nije više ništa pitala, već zahvali i pozdravi se.
Isti dan je svoje rođake zamolila da joj daju žlicu šećera jer je treba dati Nani. Oni je pitaju zašto, a ona veli da ne zna, samo zna da je treba dobiti od osobe kojoj nitko u familiji nije umro. Rođaci se pogledaju pa kažu da joj oni to ne mogu dati jer su i oni izgubili nekoga od obitelji.
Žena ode onda do prve susjede, no ispostavi se da je i njoj netko preminuo u familiji pa se zaputi do druge susjede, i treće i tako dalje. Pa kada dozna da su svi u susjedstvu kao i ona doživjeli slično, počne tražiti u krugu prijatelja i poznanika osobu kojoj nitko u familiji nije preminuo kako bi od nekog napokon dobila žličicu šećera.
Prošli su tako dani i tjedni u kojima je obilazila sve poznate da bi ih zamolila za žličicu šećera i pritom je sa suosjećanjem slušala njihove tužne priče o preminulim članovima njihovih obitelji, ali i one sretne priče u kojima su prepričavali lijepa sjećanja o preminulima. Nažalost, nitko joj nije mogao dati šećer jer je svima netko umro u bližoj ili daljoj familiji.
Kako su dani prolazili u traženju, dođe i dan kada žena shvati da je preboljela sina. To se dogodilo kad je shvatila da nije jedina kojoj je netko voljen preminuo i kako su svi ti ljudi mogli preboljeti, mogla je i ona. Kroz njihove priče shvatila je da je puno bolje da se, kao i oni, sama prisjeća svih onih nebrojenih radosnih dana sa sinom umjesto samo onog dana kad ga je izgubila, kad je otišao na drugi svijet.
Žličicu šećera nije dobila, ali nije je više ni trebala jer to što su Nana i ona htjele, dogodilo se.
Sve dok ne stignemo izraditi članak ili modul na temu smrti i žalosti u povodu smrti, željeli bismo na ovom mjestu, osim gornje pričice, pružiti i par dodatnih podrški onima koji su time pogođeni:
Za Kršćane - Evanđelje po Ivanu 11:25,26 - "Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?"
Za sve one kojima treba pomoć za izlaz iz duboke žalosti - iskoristi skalu svijesti kao alat za izlazak iz žalosti.
Svi koji su u žalosti iz bilo kojeg razloga, svijest im je vrlo često ili najčešće na 75 prema skali svijesti, što ne znači da im je to prosjek stupnja svijesti. Kao što znaš, tijekom dana ljudska, pa i tvoja svijest diže se i spušta, proživljavaš različite emocije i mentalna stanja tijekom dana - ne samo žalost nego vjerojatno doživljavaš tu i tamo čak i momente radosti (npr. sa svojom djecom), ljubavi i druge koji su popisani na skali svijesti pa kad se sve zbroji i oduzme, onda ti je prosječni stupanj svijesti sigurno veći od 75, ali zasigurno manji od 200, što je prag s destruktivnih u konstruktivna stanja svijesti.
Inače, prosječni stupanj svijesti u našoj regiji je zadnje izmjeren 185, što je vrlo nisko (svjetski prosjek je u to vrijeme bio 207, a sve što je ispod 200 je negativno i destruktivno). Iako nisko, to je ipak više nego što većina ljudi u regiji ima - većina ljudi ima puno niži prosjek stupnja svijesti, no šačica ljudi izrazito visokog prosjeka utječe na viši prosjek cijele regije.
Pretpostavljamo da shvaćaš da čovjek ne može u istom momentu biti u stanju žalosti i radosti – ili si jedno ili drugo ili nešto treće u svakom momentu. Ne možeš istovremeno biti žalostan/na i bilo što drugo prikazano na skali svijesti, pa tako ne možeš istovremeno biti u stanju žalosti i, recimo, ljubavi. To znači, ako uspiješ sebe tijekom dana dovoditi u bilo koja druga stanja koja su na skali svijesti rangirana više od žalosti, time ćeš biti manje vremena u modusu žalosti. Što više vremena uspiješ provoditi na višim modusima svijesti, to ćeš manje "padati" u modus žalosti pa će se tako tvoj "normalni" modus svijesti malo pomalo pomicati van modusa žalosti.
Može biti da će ti prvi dan to manje uspjeti nego drugi, treći i svaki daljnji dan, ali s vremenom ćeš uspjeti sve više vremena provoditi u drugim modalitetima svijesti umjesto u žalosti. Pa kako tvoj prosjek stupnja svijesti bude rastao, tako ćeš biti svakim danom sve više osnažen(a) da svaki novi dan provedeš sve više minuta ili čak sati u višim stanjima svijesti, a sve manje u žalosti.
Iako imaš razloga biti u žalosti, također imaš razloga biti i u radosti (zbog drugih ljudi i stvari u životu i svijetu koji su predivni i živi) i u bilo kojem drugom stanju koje na skali svijesti ima vrijednost veću od 75 a po mogućnosti i veću od 200 (jer sve što je iznad 200 je pozitivno i konstruktivno).
Znamo da je nekomu tko je u žalosti besmisleno savjetovati da se raduje (zbog drugih pozitivnih stvari u životu i svijetu) jer to je preglomazni pomak svijesti - iz jedne krajnosti u drugu, no pretpostavljamo da ipak tu i tamo doživljavaš male spontane momente radosti (nasmije te ili obraduje neko dijete, nečija divna gesta, kućni ljubimac ili neko lijepo sjećanje) pa ti preporučujemo da pokušaš u takvim trenucima što duže prebivati u tom stanju, produžiti ih što je dulje moguće, i da se pokušaš fokusirati što više na sve ono u tvom životu i svijetu što ti pruža radost, a takvih je jako puno ako se otvoriš tim iskustvima.
U početku su to mali pomaci, možda produžiš svoje male radosti za koju sekundu tu i tamo, a s vremenom će to prerasti u minute pa čak i u sate – s vremenom. U tome ti uvelike može pomoći ovaj modul na temu bezuvjetne radosti »
No, da bi se izvukao/la iz duboke žalosti i traume, nije nužno da se odmah dovedeš na neki od modusa svijesti koji su jako visoko, kao što je radost, nego kreni mali koracima po skali svijesti, što više možeš.
Recimo, vodeći se skalom svijesti, kreneš recimo s povučenošću (okupiraj svoje misli o tome da je vrijeme da se povučeš na neko vrijeme - dok misliš o tome, ne misliš o razlogu svoje žalosti) pa onda digneš svoju svijest na modus kritičnosti (slobodno budi kritičan/na prema komu ili čemu god hoćeš neko kratko vrijeme - dok si kritičan/na, nisi toliko žalostan/na), zatim podigni svoju svijest na željenje (prepusti se željenju ovog ili onog neko vrijeme - pritom je obično žalost u drugom planu), zatim prijeđi na pasivnost, pa onda, ako želiš, na ljutnju (slobodno se ljuti na koga ili što hoćeš neko kratko vrijeme - ljutnja je manje destruktivna od žalosti), zatim prijeđi na ogorčenost, pa onda misli o tome kako si žrtva ovih ili onih, ovog ili onog neko kratko vrijeme, a možeš prijeći i na bijes, pa na okrivljavanje i optuživanje jer sve od navedenog je bolje od žalosti iako je sve navedeno negativno, a bolje je jer je manje destruktivno.
Bit je da malo po malo napreduješ po skali svijesti na sve manje destruktivna stanja svijesti, odnosno da ne skačeš sa žalosti drito na pozitivu ako ne možeš. Time ćeš malo pomalo dospjeti na sve viša stanja svijesti koja će ti omogućiti skok ili pomak na prvi konstruktivni modus svijesti.
Dakle, možeš neko kraće vrijeme biti pesimističan/na i nezahvalan/na pa čak i drzak/drska jer je to sve konstruktivnije ili manje destruktivno od žalosti. I tako ćeš polako povisivati svoju svijest do praga koji označava prekretnicu u svijesti, a počinje s iskrenošću, hrabrošću i preuzimanjem odgovornosti za svoj život i svoje osjećaje. I tako ideš dalje po skali svijesti, koliko god se više možeš dovesti.
Tako možeš odista u roku od sat vremena dovesti se od žalosti čak do radosti, a i ne moraš – ideš tako daleko koliko ti paše i koliko vremena imaš u kojem trenutku. Tu proceduru možeš provoditi više puta dnevno, po mogućnosti svaki put kad se uhvatiš da si u modusu žalosti.
Ovdje ti je još jedan primjer kako podići svoju svijest iz depresivnosti sve do radosti »