Dobrodošli u doba bez granica!
autor: Talidari

Za nadilaženje dualističkog pogleda na svijet (ne zaglaviti u dualitetima kao što je dobro ili loše, ispravno ili krivo, bogat ili siromašan, itd.), tj. da se prigrli ne-dualno razmišljanje, uvelike pomaže razmišljati u smislu brisanja granica ili međa – što je trend koji se na engleskom naziva "blurred lines". Odnosi se na granice ili međe koje dijele sve što smatramo oprečnim. To, naravno, ne znači uklanjati sve granice ili stapati sve u jedno. Naravno da nije cilj živjeti u sivom, jednoličnom, dosadnom svijetu. Osim toga, bilo bi apsurdno poricati istinu o postojanju polarnosti i raznolikosti u svijetu. Smisao je svu tu raznolikost iskoristiti tako da svima ide u prilog, umjesto da mnogi zbog toga pate.

Trend brisanja granica i međa

Ako ne živiš na Marsu, zasigurno si primijetio/la trend brisanja granica i međa u mnogim segmentima modernog ljudskog života, kao naprimjer kod spolova, seksualnosti, mode, geografije, kultura, umjetnosti i načina života. Sve je manje granica ili u mnogim slučajevima više nema definiranih razmeđa.

Usklađivanje sa suvremenim nazorima egalitarizma, zbližavanja, sprege, premošćivanja jaza i brisanja granica, jedno je od glavnih ljudskih progresivnih nastojanja u posljednje vrijeme, posebno u industrijama koje se diče time da prednjače, kao što su trendseterske oblasti umjetnosti i kulture, prije svega mondeni kružoci modne industrije i šoubiznisa.

Ponajviše se brišu međe između spolova, kao što se vidi u bespolnoj i unisex odjeći, u porastu androginih i transseksualnih manekena, te popularnosti transvestita, ali i između privatnog i poslovnog života, kao što je hiperkomercijalizacija privatnog života i sve veći rad od kuće.

Nema kraja tomu koliko daleko i široko ovaj koncept ekspandira jer zadire u sve više sektora života. Ljudi pronalaze zajednički jezik i dodirne točke u onome što se prije smatralo protivničkim područjima, kao što su znanost i religija, i između mnogih drugih bivših konkurenata, suparnika i nespojivih oblasti. Područja koja su nekad bila inkompatibilna postala su kompatibilna, uglavnom zato što se različitosti više ne smatraju kontradiktornima, već komplementarnima i uzajamno osnažujućim. Tako se sve više brišu međe između materijalnog i duhovnog, materije i energije, privatnog i poslovnog, prošlog i budućeg, modernog i staromodnog, tragičnog i komičnog, ležernog i formalnog, jednostavnog i složenog, muškog i ženskog, vođa i sljedbenika, plemstva i pučana, ljudskog i božanskog, itd.

"Umjesto da dijeliš sve ljude na dobre i zle, dijeli ih na dobre i poučne." - Talidari

Brisanje međa između suprotnosti omekšava tvrde linije između kontrasta i pomaže u izgradnji mostova između krajnosti. U nekim slučajevima to predstavlja sredinu ili "srednji put" ili pak "sivu zonu", gdje je to potrebno. Čovječanstvo kao cjelina sve je više u procesu uklanjanja međa između tradicionalnih hijerarhija i stereotipa u društvu, politici, industriji i trgovini.

Došlo je do razvoja pa su tako uslijed nove globalne ekonomije nastale nove društvene strukture, što je kreiralo novo klasno ujednačavanje i dinamiku te tako generiralo pojačan prezir prema nejednakostima i nedodirljivosti povlaštenih, što je usko povezano s povećanim sluhom za egalitarizam, pravednost i pravdu.

To je dovelo do uspona populista koji se suprotstavljaju eliti, a aristokraciju su nadjačali plutokracija i meritokracija, poput tehnokracije i zvijezda šoubiznisa, koji se nastoje profilirati kao novo plemstvo. Drugim riječima, klasne razlike sve više nestaju. Slavne zvijezde radničke klase sada se pozicioniraju i tretiraju kao kraljevi i kraljice. Međutim, neosnovanost aristokratskog, plutokratskog i meritokratskog svojatanja plemenitosti očigledna je već neko vrijeme. Nijedna skupina nema veću vrijednost od ostalih, bez obzira na titule, činove, bogatstvo, zasluge ili broj sljedbenika jer uistinu svi imamo istu vrijednost kao ljudi, ako svima urođene ljudske vrline smatramo mjerodavnom vrijednošću.

Ideja da su atributi inteligencije i sposobnosti mjera ljudske vrijednosti više ne drži vodu jer se pokazala iluzornom. Svi ljudi u suštini su jednake vrijednosti, neki više od drugih u svom izabranom području, ali u cjelini, kad se uzmu svi aspekti života u obzir, nitko nije stvarno bolji ili gori od bilo koga drugoga. Imajući to na umu, pošteno društvo je ono koje nudi jednake mogućnosti zadovoljstva životom za sve svoje članove, za razliku od ekonomije tipa "pobjednik dobiva sve", u kojoj je pobjeda sve, a vrline samo marginalne.

To služi kao upozorenje protiv kreiranja socioekonomske nejednakosti koja, blago rečeno, dovodi do iscrpljenosti ili kriminala. U egalitarnim, tj. ravnopravnim društvima svatko bi trebao imati priliku ostvariti svoj puni potencijal, što inače nije slučaj. Segregacija na višu i nižu klasu po bilo kojoj osnovi potpuno je neutemeljena i, kad se sve zbroji i oduzme, uglavnom uzrokuje probleme za obje strane.

U skladu s duhom doba i brisanja granica i međa, u današnje vrijeme sve su češća vjenčanja kraljevića s pučankama, različiti se članovi kasta međusobno više druže i popuštaju svoje rezervacije prema edukacijama i poslovima, rasne diskriminacije su sve manje prisutne, inače nepodudarni staleži i činovi se sve više povezuju, različito rangirani profesionalci sve više surađuju, i tako dalje. Kako mase poboljšavaju svoje društveno-ekonomske uvjete i statuse, ujedno podižući svoju svijest i svjesnost, u globalu se međe između povlaštenih i nepovlaštenih sve više brišu, pogotovo ako usporedimo s tim kako je prije bilo.

Uslijed otkrića kvantne fizike i drugih naprednih znanstvenih disciplina, kao i metafizike, u povodu kojih su se ljudi oboružali novim spoznajama samorazvoja i tehnikama za pretvaranje vlastitih snova u stvarnost, međe između imaginacije i stvarnosti se također sve više brišu za sve više nas koji smo u stanju manifestirati svoje vizije i vizualizacije.

U rastućoj ekonomiji dijeljenja (sharing), čovječanstvo također sve više briše međe vlasništva, čime se na neki način poboljšava ekonomski status i blagostanje sudionika. Kako posjedništvo i posesivnost gube draž, iskazivanje palca dolje za svojatanje i hvalisanje posjedima gleda se kao izlaženje u susret ovim izazovnim vremenima. U tom smislu, sveukupna tendencija je potpuno brisanje međa između društvenih slojeva. Gdje su nekada statusni simboli bili u velikoj potražnji (i još jesu među onima koji su nesigurni u sebe i neispunjeni), po novom se trka za statusom, ili glad za vlašću i moću, gleda kao slabost, dok egalitarizam i bestatusni koncepti dobivaju na snazi.

Podizanjem i širenjem svoje svijesti, mnogi ljudi doživljavaju ogroman pomak percepcije, pri čemu nestaju razlike između percepcije i stvarnosti; konačno se premošćuje taj razdor. Ako je došlo do pomaka u shvaćanju, to je zato što smo kao ljudi otvorili svoje umove i bili spremni voditi neke teške rasprave. Sada otvoreno govorimo o seksualnom uznemiravanju, seksualnosti, boji kože, obliku tijela i dobi, te o tome što znači poricanje i prihvaćanje bilo čega od toga. A ti razgovori pomiču granice za čovječanstvo.

Trenutačno raspoloženje u svijetu je revaloriziranje i obaranje barijera koje smo stoljećima podizali u sferama rase, roda, društvenih normi, geografije i kultura. Nekada je vrijedilo "dobre ograde čine dobre susjede", ali sada ljudi to dovode u pitanje, a neki to čak dovode u drugu krajnost tako što shvaćaju ogradu kao uvredu.

Geografija je polje u kojem možemo vidjeti međe, fizičke granice i dugogodišnje zidove kako nestaju u zadnje vrijeme. Sve je više društava koja ukidaju granice između svojih zemalja, i susjeda koji ruše zidove i ograde te grade komune, u nastojanju da se sve više povežu, posebice uslijed povećane otuđenosti i začahurenosti u digitalnom dobu, kao i uslijed posljedica globalizacije. Primjerice, granice između mnogih zemalja Europe postale su stvar prošlosti. Međutim, ujedinjenje ljudi podrazumijeva više od ukidanja graničnih kontrola. Potreban je pomak svijesti, što utječe na pomak u srcu i umu.

Kao što u pjesmi Roberta Frosta "Mending Wall (Popravljanje zida)" stoji, postoji nešto u ljudima što ne voli zid. Unatoč tomu, bez zidova je teško živjeti, kao i ukloniti ih. Nakon pada Berlinskog zida 1989. godine, koji je imao isto toliko simboličko koliko i činjenično značenje, duh tog zida je i dalje dugo neokrnjen stajao u glavama većine ljudi, još dugo nakon što je zbiljski bedem bio srušen. Najgori zid nije onaj trodimenzionalni, već onaj koji izgradimo za sebe u jednoj drugoj dimenziji - u svom umu i oko svog srca. Možeš srušiti zid oko ljudi, ali ne i zid u ljudima. Neke stvari moramo učiniti sami, na svim razinama.

Istini za volju, zidovi i granične međe pružaju zaštitu, ali i stvaraju otpor. Što se toga tiče, ne bismo trebali nikakvu zaštitu kada bismo posvuda uspostavili društva koja se temelje na vrlinama (a ne samo na znanju i tehnologiji). Otvoreni um otvara granice. Otvorenost je, naravno, vrlina. Radi se o izražavanju dobrodošlice novim idejama. Gostoprimljivost je još jedna vrlina koju treba ovdje uzeti u obzir.

Inkluzivnost je pojam na koji ovdje ciljamo. To je krilatica novog tisućljeća i svačiji slogan s razlogom. Ekskluzivnost više nije u modi jer se taj staromodni model ne uklapa u današnju ekonomiju i nove obrasce bivanja u suvremenom svijetu. Inkluzivnost je sad ono što je prije bila ekskluzivnost. Pojam novog doba.

Vremena se mijenjaju pa tako luksuzna industrija koja se nekoć zasnivala na svojoj auri ekskluzivnosti i raskošnoj fasadi sada ispravlja način na koji posluje, a da pritom ne gubi na čari, već je, dapače, potencira. Prigrlivši vrlinu otvorenosti, tj. inkluzivnosti ili uključivosti, ona nimalo nije izgubila svoju ekstravaganciju i šarm. Štoviše, neki vodeći luksuzni brendovi svoj fenomenalni uspjeh u novom dobu pripisuju smjelom promjenom paradigme od ekskluzivnosti prema inkluzivnosti. No, kad smo već kod toga, nije bit ići iz jedne krajnosti u drugu, nego balans.

Vjerski ekskluzivizam, s druge strane, zbog svog ekstremizma gubi tlo jer sve manje ljudi pada kao prije na okorjele dogme po kojima bilo koja religija ima pravo tvrditi da samo ona naučava istinu, ili da polaže isključivo pravo na nešto, recimo, da ima monopol na Boga, raj, ili prosvjetljenje (npr. samo vjerovanjem u Isusa možemo dobiti vječni, rajski život poslije smrti, ili islamski militantni ekskluzivizam prema "poganima", ili Židovi kao izabrani narod, ili budistički osmerostruki put kao jedini put do prosvjetljenja). Svakoj bistroj osobi jasno je da je ekskluzivnost zapravo isključivanje. A svi znamo što to znači.

S druge strane, postoje neki međuvjerski dijalozi koji se promiču u ime harmonije i razbacuju se uokolo floskule kao što su 'ekumenizam' i 'religijski pluralizam' kako bi se stvorio kakav-takav dojam inkluzivnosti, ali hoće li išta od toga imati kakav stvaran, hvalevrijedan učinak, to ćemo tek vidjeti.

Spajanje elemenata iz različitih vjerskih tradicija inače se obuhvaća pod barjakom 'sinkretizma'. No, njemu se često predbacuje da podrazumijeva neautentičnost, uniformnost i kontaminaciju ili infiltraciju navodno čiste tradicije drugih, tzv. inkompatibilnih tradicija. Koliko je to osnovano, ostavimo po strani jer uopće nije važno. Prema zakonu polariteta, znamo da sve ima svoje pozitivne i negativne strane, tako da ima istine u svemu. Osim toga, tradicije koje neki doživljavaju kao nekompatibilne, neki drugi pak vide kao kompatibilne jer ne smatraju različitosti kontradiktornima, nego komplementarnima i uzajamno osnažujućim, zbog čega ih prigrljuju, pa čak i slave, kao dio mnoštva božjih duhovnih darova čovječanstvu.

Većina teologa je isključiva pa zato ne prakticira inkluzivnost ni sinkretizam nego poseže za drugim prikladnim modelima kako bi dočarala svoja nastojanja kojima navodno ujedinjuje, a ne zavađa narod. Jedan takav konceptualni model naziva se na engleskom 'assemblage', što bismo mogli prevesti kao 'sklop', čime se ne cilja na usuglašavanje ili usklađivanje različitih elemenata u jednu sinkretičnu sintezu ni na postupak svođenja raznovrsnosti na zajednički nazivnik, nego na simultano primjenjivanje svih tradicija pri čemu se ističu njihove osebujnosti. Svoje interakcije s drugim vjeroispovijestima ovi zagovornici uopće ne kategoriziraju bilo kao sukobe ili suradnje, već ih shvaćaju kao heterogeni i nestabilni aranžman koji se ne može svesti na neku logičnost. Dok sinkretizam označava apsolutnu kategoriju koja se odnosi na vjersko stapanje, s fokusom na miješanje religijskih elemenata u novu organsku cjelinu koja asimilira sve sastavne dijelove, tzv. 'sklop', s druge strane, označava postavljanje odvojenih religijskih elemenata jedne uz druge, pri čemu spajanje nije agregat sastavnih dijelova. Drugim riječima, kod te vrste združivanja teži se za kombiniranjem i koordinacijom, a ne za integracijom (kao kod sinkretizma).

Sinkretizam je hvalevrijedan trend u kontekstu brisanja međa, inkluzivnosti i jedinstva. Taj termin označava oblik usuglašivanja i fuzije različitih, često proturječnih, filozofskih ili religioznih pravaca ili vjerovanja u jednu cjelinu. U određenom smislu, može značiti kaleidoskopski mozaik ili spoj duhovnih fenomena. Sinkretizam uključuje objedinjavanje, sintezu i asimilaciju više distinktivnih tradicija, afirmirajući izvorno jedinstvo i omogućavajući inkluzivan pristup različitim vjerama. No, pojam sinkretizma također se koristi u drugim kontekstima kad se kombiniraju dvije ili više različitih, često oprečnih, strana. Recimo, svjetske ekonomije postale su sve više isprepletene ukazujući na tendenciju sinkretiziranja. Sinkretizam se javlja i u politici (sinkretička politika), kao i u znanosti te umjetnosti i kulturi (npr. eklekticizam i slično).

U skladu s kulturnim sinkretizmom, više se ne očekuje da se "kad smo u Rimu, ponašamo kao Rimljani", jer danas nam je dopušteno biti autentičnima gdje god da jesmo u ovom multikulturalnom globalnom selu, gdje se brišu međe između kulturnih identiteta ne tako da se jedni moraju odreći svog identiteta da bi se drugima prilagodili, nego da bi se stvorilo nešto jedinstveno - heterogeni amalgam ljudske rase u multilateralnom okviru koji slavi etničku pripadnost uz slobodno izražavanje.

"Ponekad nam nešto krivo pomogne pronaći ono što je pravo." - Talidari

Brisanje međa također se manifestira u sve većem povezivanju Istoka i Zapada. Asimilacija i hibridizacija kulturnih obilježja iz različitih etničkih skupina odvija se u skladu s motom "suprotnosti se privlače".

Kad govorimo o brisanju granica u geografiji i kulturi, da spomenemo i to da je pojam doma također postao nedefiniran, naročito za mnoge svjetske putnike, nomade, vlasnike više kuća i sve one koji više od jednog mjesta nazivaju svojim domom. Uz porast individualne mobilnosti, brišu se međe između domaćeg i stranog jer dom može biti bilo gdje, gdje se osjećamo kao kod kuće i imamo osjećaj pripadnosti. U međuprostorima stvari prestaju biti definirane, pa tako sve više nas ne pripada isključivo ovdje ili ondje, ni jednoj ni drugoj zemlji. Taj međuprostor je čudno i poetsko prostranstvo mogućnosti gdje se možemo definirati po vlastitim uvjetima, a ne po mjestu rođenja, kulturi i religiji nametnutoj rođenjem, ili bilo čemu drugom.

Brisanje granica često podrazumijeva ukidanje nekih nepravednih i razdornih društvenih pravila, kao što su ona patrijarhalna, pri čemu su žene snažno podcijenjene, podređene, marginalizirane, diskriminirane, pripitomljene, iskorištavane, ograničene, sputane te im je dodijeljena manja autonomija i neovisnost, a da i ne spominjemo koliko su seksualizirane i objektificirane (smatrane kao objekt, recimo požude).

Na tržištu rada žene su suočene s podjelom rada koja je duboko ukorijenjena u društvenim konvencijama i kulturalnim pretpostavkama o 'primjerenim' rodnim ulogama, koje su naučene i usvojene socijalizacijom, a nemaju veze s biologijom.

Figurativne međe između uloga muškaraca i žena rasplinjavaju se već neko vrijeme, kako se sve više ljudi više ne drži zastarjelih rodnih normi, ponajviše zahvaljujući uzorima iz svijeta visoko profiliranih slavnih osoba i liberalnih uglednika koji oblikuju društveno mnijenje.

Hegemonija muškaraca i njihovi dvostruki standardi bliže se kraju jer se žene sve više bore za svoja prava i uzimaju maha, ne daju se omalovažavati, i jer aktivisti za spolnu jednakost i ravnopravnost, kao i istaknuti članovi ne-binarne zajednice, osvajaju svjetsku scenu, uzdrmavaju tradicionalne temelje, rušeći predrasude o spolu, seksizmu, spolnoj nejednakosti i diskriminaciji, osporavajući rigidne rodne podjele uloga te pobijajući stereotipe, klišeje i tabue vezane uz spolove i njihove međusobne odnose. Spolni klišeji intenzivno se preispituju pa su i muškarci i žene u stanju biti i činiti ono što žele u novom, civiliziranom svijetu.

Barijere između muškarca i žene sve se više obaraju i time što u novo doba oba spola bez bojazni posuđuju odjeću jedni od drugih. Osim unakrsnog odijevanja i seksa, još je i djelovanje po uzoru na voljenu osobu, tj. ugledanje jedno na drugo, dodatan korak u smanjivanju osjećaja odvojenosti i dualnosti, čime raste osjećaj jednosti, o čemu je ovdje cijelo vrijeme riječ. I muškarci i žene imaju u sebi i mušku i žensku energiju, i svatko od njih može koristiti odgovarajuću energiju po potrebi. Uz svu raznolikost spolnih izričaja u današnjem svijetu, zasigurno ima mjesta za žensku muževnost i mušku ženstvenost.

Rodno miješanje (engl. gender blending) pojava je kojom se pojedinci često pogrešno smatraju pripadnikom suprotnog spola. Dakle, brka se pojedine žene i muškarce da su drugog spola. Obično oni uopće ne pokušavaju svjesno projicirati zbunjujući ili obmanjujući dojam o svom spolu, no u nekim okolnostima dopuštaju da greška ostane nekorigirana. Većini njih ne smeta to što projiciraju sredinu, neutralnost ili androginost, što je u velikoj mjeri u skladu s ne-dualnošću i jednotom, koje je ovdje naša glavna tema.

Nema ničega neprirodnog u tome da je netko čudak (queer) na bilo koji način jer je priroda puna raznolikosti i čudnolikosti, pa tako i biseksualnih i hermafroditskih vrsta među životinjama i biljkama, stoga je prirodno da takva obilježja postoje i među ljudima. Mogućnost razmnožavanja ne određuje prirodnost ili normalnost niti je glavno mjerilo nečije vrednote jer razmnožavanje je na nivou životinja, a ljudi su predodređeni za više toga.

Nažalost, institucionalna diskriminacija, koja je ugrađena u društvenu strukturu i zastarjele sustave, još afirmira diskriminirajuće rodne uloge tako što stvara i održava nepravedna normativna očekivanja za rodno specifično ponašanje i ujedno potkrepljuje mušku dominaciju sa svim njezinim uvredljivim manirama, kao što su privilegiranost, povlaštenost i razlika u plaćama među spolovima. Još jedan razlog više da prigrlimo bilo koji trend u drugom smjeru, kao što je brisanje granica. Položaj muških i ženskih članova u obitelji, na poslu i u školi ima dugu povijest diferenciranja, uglavnom na štetu ženskog spola. Iz toga je proizašla spolna netrpeljivost koja je korijen mnogih svjetskih problema jer uzrokuje razdore, napetosti i sukobe te tako narušava sveopću harmoniju i sklad.

Većina institucija diljem svijeta još potpiruje polarizaciju rodnih uloga, jaz među spolovima i starovječnu "bitku spolova" svrstavanjem muških i ženskih u konkurentne aranžmane, poticanjem rodne diskriminacije i podilaženjem seksualnim uznemiravanjima. Na šlatanje se rijetko tko obazire i muškima se previše toga progledava kroz prste, dok se pripadnicama nježnijeg spola ne pruža dovoljno zaštite od napasnih i nasilnih muškaraca.

U nazadnim okruženjima, muškobanjasta djevojka koja radije ide na karate nego na ritmiku proziva se "muškaračom" ili "lezbom", a nježnog dječaka proziva se "curicom" ili "pederom". Ovakve se osobe obično pitaju zašto društvene norme ne odražavaju njihovu svijest o sebi te se stoga osjećaju u sukobu sa svojim okruženjem, nedostaje im osjećaj pripadnosti, ili su ljuti na cijeli svijet. Kako bilo, ovo nazadno etiketiranje, kao i spolna nejednakost su na izmaku jer je brisanje granica u zamahu.

Pozitivno gledajući, etiketiranje i diferenciranje služe kao način da shvatimo svijet oko nas. Od trenutka kada smo rođeni, stalno smo kategorizirani, karakterizirani, klasificirani, grupirani, označeni, etiketirani, rangirani, ukalupljeni, strpani u određene okvire, stavljeni u uloge — po modelu Prokrustove postelje naši identiteti su sakaćeni i oblikovani prema društvenim agendama radi lakšeg svakodnevnog funkcioniranja. Stoga, nije ni čudo da većina ljudi linijom manjeg otpora i sama daje značaj svemu što odražava diferencijaciju.

No, postoje neki među nama koji takvo što ne čine, koji su progledali kroz veo pa zato brišu granice i međe i odbacuju etikete tako što žive izvan kalupa i ideala kojima smo svi prisilno šopani, te odbijaju podilaziti tradicionalnim stereotipima, klišejima i spolnim kodovima, izražavajući svoje svjetonazore također kroz svoju drugu kožu, odjeću.

Za njih ono što nose na sebi nosi jasnu poruku o tome za što stoje i što predstavljaju. Nema međe između onoga tko su iznutra i tko su izvana, uključujući odjeću. Budući da osobni stil odražava stanje uma, kao što to čini i sama odjeća, moda je za njih projekcija njihovih misli, zbog čega ne drže do tuđih logotipova, pa makar se radilo i o prominentnim brendovima, niti do nomenklature odjeće (prema spolu i bilo kako drugačije: šal može biti haljina, a pidžama košulja).

Čak i bez ikakve interakcije, vidi se da su drugačiji po tome kako se nose i izgledaju. Nikako ne dopuštaju da strah od društvenih normi stane na put njihovu istinskom identitetu, niti dopuštaju društvu da diktira što bi to trebalo biti. Oni vide odjeću kao ogledalo identiteta i autentičnosti, odjevne predmete kao nadogradnju nositelja.

"Stil je jednostavan način iskazivanja kompliciranih stvari." - Jean Cocteau    "Za mene je stil stanje uma i individualnosti." - Tiger Shroff

Kad smo već kod toga, kako pokazuju studije, naš izbor odjeće govori o nama više nego što to možemo zamisliti jer je ono što nosimo izraz naše osobnosti i jer nas drugi, htjeli mi to ili ne, odista percipiraju, procjenjuju i prosuđuju u velikoj mjeri prema tome kako se oblačimo: provokativno ili konzervativno, kultivirano ili otrcano, koje tkanine i krojeve preferiramo, koliko imamo sluha za stil i boje, kako nam stoji naša odjeća, itd. Budući da ne postoji međa između onoga što nosiš u i na sebi, kao i između onoga što drugi misle o tebi i onoga što vide na tebi, tvoj stil uvelike projicira sliku o tebi u svijet. Dakle, izražavaj se svjesnije u svakom pogledu.

Sve se više brišu granice kako novi izričaji pronalaze način da se suprotstave mainstream konceptima. Dugo se odjeća koristila kao indikator spola, ali sve više postajemo skloni ideji da su indikatori te vrste izlišni. Iako je unisex odjeća s nama od šezdesetih godina ili još otprije, i Coco Chanel je još u svoje vrijeme uvela kvazi-androginu modu, mnoge današnje nove avangardne modne marke pomnije odražavaju Zeitgeist našeg doba, demonstrirajući nam sada naveliko što je potrebno da se uzdignemo iznad binarnog pogleda na spolove u modi. One zagovaraju rodno neutralnu odjeću i angažiraju novu generaciju spolno-fluidnih manekena da pale i žare njihovim modnim pistama. To nije samo trend ili hir, i svakako ne taktika za privlačenje pozornosti, već odraz evolucije ljudske svijesti. U novije doba, rodna neutralnost u modi prešla je iz subverzivnog eksperimentiranja u pokret koji je u zaletu. Dok su prije dizajneri koji brišu međe bili rijetki i malobrojni, pa su izazivali kontroverzu, sada su čitavi modni lanci pokrenuli ambiseksualne kolekcije i uveli muško-ženske modne revije, razbijajući stare konstrukte kao što su odvojene revije za prezentiranje ženske i muške kolekcije.

Čak su i neke vrhunske robne kuće počele revolucionarno posvećivati maloprodajni prostor dvospolnim ili bespolnim (engl. agender) asortimanima, pružajući jedinstveno iskustvo kupovanja neograničeno spolnim diferenciranjem odjeće i galanterije. Povod tomu bilo je to što su uočili sve više muškaraca kako kupuju za sebe na ženskom odjelu i obrnuto.
Osim toga, uklanjaju se i druga uobičajena razgraničavanja, kao što su odvojeni odijeli za ulične i luksuzne artikle pa se tako sad prodaju, recimo, majice po pristupačnim cijenama tik uz skupe rukotvorine. Stvar je u tome da više ne postoje fiksna pravila. Karirano za njega, a na cvjetiće za nju je prošlost; fluidne, lepršave siluete i šarenilo u muškoj odjeći ukomponirani su u današnju estetiku, a moderni roditelji razmišljaju izvan okvira ružičastog i plavog, lutke i automobila, odgajajući djecu koja su rodni i klasni agnostici.

Kategoriziranje spola prema biologiji i odjeće prema spolu, napredni mislitelji smatraju zastarjelim, jer takvo što doživljavaju kao zaostalu povijesnu tekovinu, iz vremena strogo definiranih rodnih uloga.
Spol je jedan od onih socioloških konstrukata koji nikada nisu naročito interesirali samosvjesne homoseksualce, metroseksualce, šminkere, kicoše, gizdeline, pomodare i slične, koji uživaju u svili i haljama jednako kao i u odijelima.

Iako je rodno-neutralna odjeća postala globalno popularna fraza u posljednjih nekoliko godina, kao da je to nešto sasvim novo, to uopće nije tako kad se uzme činjenica da čak i tisućljećima prije u mnogim drevnim civilizacijama kićate ogrlice krasile su vratove i kraljeva i kraljica, a halje nisu poznavale razliku između njega i nje. Tradicija muškaraca odjevenih u omote, suknje, kiltove, tunike, haljine i druge predmete koji nisu hlače, velika je i drevna.

Elizabetinska kazališna praksa davanja ženskih uloga mladićima uklapala se u milje tog doba jer tadašnja publika nije bila naviknuta na javno pokazivanje razgolićenog ženskoga tijela.
S druge strane Shakespeare je koristio unakrsno odijevanje i za ženske likove koje je oblačio u mušku odjeću kad je trebalo provesti radnje ili pothvate nezgodne za žene.
Naravno, ne nedostaje žena koje su posvuda glumile kao muškarci. Spomenimo samo neke kao što je Octavian u Der Rosenkavalieru Richarda Straussa, ili Sarah Bernhardt, ili Marlene Dietrich, koje su otvoreno prkosile seksualnim normama i spolnim predrasudama.

Stilska ikona Marlene bila je poznata po svojim androginim filmskim ulogama kabaretske umjetnice, kao i po svojoj biseksualnosti i nekonformizmu, održavajući svoj imidž filmske dive, glamurozne i tajanstvene femme fatale odjevene u frak i cilindar, koja ljubi drugu ženu, oboje provokativno za to doba.
Ne bismo loše prošli da se i mi svi ugledamo na madam Dietrich pa da kao ona brišemo međe i ne podilazimo ustaljenim rodnim normama. Ona je čak izbrisala među između svoja dva prava imena, Marie Magdalene, kako bi stvorila jedno ime "Marlene". Njezin provokatorski duh može se osjetiti do današnjeg dana i kladimo se da bi nosila šešir Vrlinologije da je još s nama danas.

Nadalje, mnoge su slavne spisateljice koristile muški pseudonim, pišući pod krinkom muškarca, kako bi njihova djela čitala šira publika ili, u nekim slučajevima, kako bi ih uopće izdavač prihvatio. Samo da spomenem nekoliko njih: sestre Brontë, George Eliot, Harper Lee, J. D. Robb i J. K. Rowling.

Čak i izvan šoubiznisa i karnevala, poput zabava na Noć vještica i maskenbala, mnoge žene iz davnina preuzimale su muški identitet jer im je to omogućavalo da putuju sigurno, čuvaju svoju čednost, ili obavljaju poslove koji su tradicionalno bili dostupni samo muškarcima.

Uglavnom su to bili nedokumentirani slučajevi i kreću se od anonimnih prerušenih djevojaka, seljančica poput Ivane Orleanske i emigrantkinja, preko otmjenih dama odgajanih kao dječaci kako bi osigurale svoje nasljedstvo, žena-vitezova koje su osvajale turnire, žena-ratnica, gusarica osamnaestog stoljeća, španjolske poručnice-redovnice iz sedamnaestog stoljeća, ranokršćanskih svetica u istočnom Sredozemlju koje su se maskirale kao muškarci u potrazi za svetošću, pa sve do pape Ivane (Joan).

Ako ćemo generalizirati, motiv preoblačenja žena u muškarce obično označava nezadovoljstvo žena njihovim domesticiranjem, tj. protjerivanjem u kućansku sferu društva, stoga je uglavnom bilo pragmatično, dok se preoblačenje muškaraca u žene obično bilo za zabavu, komediju, razigranu parodiju ili iz romantičkih pobuda. Čak se i ova međa između pragmatičnosti za žene i zabave za muškarce u naše doba briše jer se time sve više i više nastoji izraziti autentičnost pomoću mode nego bilo što drugo.

Dakle, brisanje međa između spolova i unakrsno odijevanje nije uopće prekretnica ni novina, a kamoli išta revolucionarno. Dečki u haljinama možda su nekonvencionalni na Zapadu, ali nisu i na istoku ni u prošlosti.

Na tragu mitologije i folklora koji ilustriraju dugovječnu povijest rodne ili spolne fluidnosti, danas spolnost više nije predmet netrpeljivih rasprava kao prije jer vlada novo poimanje ljudske spolnosti pa smo sve više svjesni da spol nije jednostavna binarnost ili dualnost i zato što je ideološka podloga sheme dominantnog spola na klimavim nogama pa se polako ruši diljem svijeta.

Ta spolna ideologija (ideološki okvir u kojem postoje samo dva moguća spola i roda, muški i ženski) jest ideologija koja, kao i sve ideologije, služi za perpetuiranje seksističkog društva, diskriminacije i neravnopravnosti. Sa svim svojim popratnim i nuspojavama ona unosi razdor, izaziva napetost i uzrokuje sukobe. Oni koji su dovoljno osviješteni da proniknu u besmislenost te ideologije tvrde: budućnost je bez rodova. U post-rodnoj eri, mogu li dualnosti uopće opstojati?

Isto tako, mnogi veliki kozmetički lanci također imaju sluha za pop kulturu pa se odazivaju na kulturnu mijenu i na krilima evolucije bespolne ljepote lansirali su liniju šminke za muškarce, čime se redefinira muškost, jednim po jednim preobražajem.

Brišu se međe također u ljepoti kao takvoj, s popularizacijom neobičnih fotomodela koji redefiniraju što znači ljepota u današnje vrijeme, što odražava veliki pomak u omasovljenju alternativne estetike, afirmirajući da postoji više načina da budemo lijepi.

Iza nas su dani kada je žena trebala biti besprijekorna ili mršava da bi bila supermodel ili smatrana lijepom. Prema novim standardima, možemo biti prekrasni i superstar modeli čak i ako smo, recimo, aseksualni, debeljci, hendikepirani, ili imamo kožni vitiligo. Ljepota je opširan pojam bez granica. Ona više nije samo jedna statična ideja. Homogeni pogled na ženskost i muškost konačno je transcendiran.

Fluidni koncepti 'unutarnje ljepote' koja se izražava na van u širokom spektru i 'budi svoj(a)' moduliraju kulturne percepcije i pokazuju da ljepota nije ograničena ni definirana čak ni spolom. Danas možete reći muškarcu da je lijep, a da se ne uvrijedi. Baš kao što ženama oduvijek možemo reći da su zgodne.
Međutim, nema potrebe sve bacati u isti koš jer smisao brisanja granica ili integracije jest, prije svega, ujedinjavanje tj. zadobivanje osjećaja Jednosti radi sveopćeg sklada, blagostanja i mira u svijetu.

Još smo daleko od toga kad će ljudska rasa dostići istinsko jedinstvo, bez obzira na to koliko dizajneri i mislioci propagiraju taj ideal. Ali ako se možemo ravnati po modi, onda se vidi da barem postoje ljudi koji su voljni uznastojati. Treba reći, povijest ionako ne napreduje na ho-ruk. Umjesto velikih skokova prema naprijed, ona obično tetura i šepa u malim koracima. Stoga su skromna očekivanja tempa evolucije razboritija, pa makar bila nepravilna.

"Dragi, što se dogodilo s nama?"

Bit je, dakle, kad je riječ o ravnopravnosti spolova, kako čovječanstvo prelazi iz patrijarhata (muškarci su bolji od žena) u feminizam (muškarci i žene su jednaki) te u ono što se na engleskom naziva queerness, a u našem jeziku još nemamo riječ za to (muškarci i žene su društveni konstrukti koji postoje unutar rodnog spektra), koristi nam da prihvatimo tranziciju sa spremnošću, kultivirajući vrline dostojanstva, časti, suosjećanja, solidarnosti, ljubaznosti, dobronamjernosti, otvorenosti, promišljenosti, mudrosti, autentičnosti, i fascinantnosti, među ostalima.

Da ne bi bilo zabune, nipošto ne predlažemo da svi budemo rodno neutralni, ili da se konvertiramo u drugi spol, ili da budemo ono što nismo. Podrazumijeva se da slavimo žene koje su ženstvene i muškarce koji su muževni, kao i sve ostale. Na kraju krajeva, postoji više od jednog načina za ophođenje s dualitetima i prihvaćanje jedinstva ili jednote pa ako neki ljudi to čine brišući granice između spolova, ravno im polje.